Iako su relativno retka pojava, cunamiji su jedan od najrazornijih prirodnih fenomena na planeti. Njihova snaga i posljedice mogu biti katastrofalne - brišu obale, uništavaju naselja i odnose desetine hiljada života.
Cunami počinje daleko od obale - u samom srcu tektonskih kretanja duboko ispod mora. Najčešći uzrok cunamija su snažni podvodni zemljotresi duž granica tektonskih ploča. Kada dođe do naglog pomjeranja dna okeana, pokrene se ogromna masa vode koja stvara seriju talasa, u početku često neprimjetnih, ali nevjerovatno brzih.
Talasi cunamija mogu imati dužinu od više stotina kilometara, a potrebno im je i do 24 sata da pređu okean. Njihov dolazak na obalu često nije razoran na početku, ali voda se može povući sa plaže, što ponekad privlači radoznale posmatrače, pre nego što se vrati kao moćan talas. Upravo ovo čini i procjenu rizika i evakuaciju otežanom, jer talasi mogu ponovo udariti kada se već čini da je opasnost prošla.
Posebno je teško predvidjeti broj i vrijeme između talasa, jer je obrazac njihovog kretanja složen, a obično dolazi više od jednog talasa, koji se smjenjuju u intervalima koji su često nepredvidivi i mogu trajati satima.
Najčešće se cunami javljaju nakon zemljotresa čija magnituda prelazi 6,5 stepeni Rihterove skale, jer je to dovoljno snažan događaj da stvori poremećaj na morskom dnu. Osim zemljotresa, cunamije mogu pokrenuti i podvodne vulkanske erupcije, masivna klizišta ili čak udar asteroida u okean.
Gdje se cunamiji najčešće dešavaju
Cunamiji se najčešće javljaju u području Tihog okeana, duž takozvanog ''Vatrenog prstena'' - područja intenzivne geološke aktivnosti koje obuhvata brojne vulkane i česte zemljotrese. Oko 80 odsto svih cunamija u posljednjem vijeku dogodilo se upravo u ovom regionu.
Jedan od najrazornijih dogodio se 2004. godine u blizini Sumatre, kada je zemljotres magnitude 9,1 pogodio priobalje Indonezije. Talasi su dostigli visinu od 50 metara i prodrli čak pet kilometara u kopno, usmrtivši oko 230.000 ljudi širom više zemalja.
Sličan scenario desio se 2011. godine kod obala Japana, kada je zemljotres od 9,0 stepeni pogodio Tohoku region i pokrenuo talas koji je odnio blizu 20.000 života, što je jedna od najtežih prirodnih katastrofa u istoriji ove zemlje. Cunamiji se rjeđe mogu javiti i u drugim dijelovima svijeta (Atlantskom okeanu, Karipskom moru, Sredozemlju i Indijskom okeanu).
Kako znamo da cunami dolazi
Cunamije je praktično nemoguće precizno predvidjeti. Iako postoje sistemi upozorenja, ključni problem je to što se ne može unaprijed znati kada, gdje i sa kojom snagom će se dogoditi podvodni zemljotres.
Vrijeme između zemljotresa i udara talasa na kopno često je kratko, što dodatno otežava evakuaciju. To znači da je preventivna priprema ključna, ne samo putem sistema upozorenja, već i kroz edukaciju i planove za evakuaciju.
Postoje globalni centri za nadgledanje koji prate seizmičku aktivnost i stanje okeana - kada se otkrije podvodni zemljotres, alarm se pokreće, a lokalne vlasti mogu izdati upozorenja. Uprkos tome, mnoge zemlje nemaju potpuno razvijene sisteme upozorenja, a još manje njih ima razrađene mehanizme kako na ta upozorenja odgovoriti, prenosi ''Dojče vele''.
Prema podacima Ujedinjenih nacija, više od polovine svjetskih država i dalje nema adekvatne sisteme za upozoravanje. Oni koji su najugroženiji (siromašni i marginalizovani) često imaju najmanje resursa za zaštitu, što pogoršava posljedice.
