Informaciju prenosimo u cjelosti:

Nelegalni i nelegitimni stranac Kristijan Šmit, uzurpator funkcije visokog predstavnika u BiH, je 2024. godine donio Odluku kojom je nametnuo Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine kojim su propisani dodatni razlozi za prestanak mandata izabranom članu organa vlasti na svim nivoima u BiH prije isteka vremena na koje je izabran. Prema izmjenama Izbornog zakona BiH dodatni razlozi za prijevremeni prestanak mandata su: pravosnažna sudska presuda kojom se izriče mjera bezbjednosti zabrane obavljanja određenog zanimanja, djelatnosti ili dužnosti koja predstavlja funkciju izabranog člana u organu vlasti; te pravosnažna sudska presuda kojom se izriče kazna koja za pravnu posljedicu osude ima prestanak službene dužnosti i prestanak radnog odnosa.

Uz izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo 2023. godine, jasno je da je neizabrani, nelegalni i nelegitimni stranac Kristijan Šmit godinama temeljno pripremao pravni i politički teren kako bi pokušao iz političkog života eliminisati demokratski i od naroda izabranog predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Kristijan Šmit je, iako nema zakonodavnu vlast, nametnuo krivično djelo – član 203a Krivičnog zakona BiH „Neizvršavanje odluka visokog predstavnika“.

Dakle, planski je osmišljen i godinama pripreman državni udar na Republiku Srpsku kroz odluku redovnog suda, koja je donesena sa ciljem da postane presedan i temeljna praksa za sva buduća postupanja, a na način da se aktima niže pravne snage koji dolaze iz Sarajeva derogiraju svi akti koje donesu najviše institucije Republike Srpske. Na ovaj način se derogira vladavina prava i hijerarhija pravnih akata, uz već poznato protivpravno i antidejtonsko preuzimanje zakonodavne, sudske i izvršne vlasti svih dosadašnjih visokih predstavnika.

Razlog za podizanje i potvrđivanje optužnice protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika zasniva se na činjenici da je Milorad Dodik, vršeći svoje ustavne nadležnosti i obaveze, potpisao ukaz o proglašenju dva zakona koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske, u skladu sa Ustavom i zakonom propisanom procedurom. Miloš Lukić je, kao v.d. direktora JU Službeni glasnik Republike Srpske, iste objavio u Službenom glasniku Republike Srpske kako je to Ustavom i zakonom propisano.

Sud i Tužilaštvo BiH su radili u službi pojedinca Kristijana Šmita, zanemarujući činjenicu da je predsjednik Republike Srpske ustavna kategorija, da je predsjednik Milorad Dodik izabran voljom naroda, te da je postupao u okviru Ustavom i zakonom datih ovlašćenja. Donoseći i u drugom stepenu potvrđujući osuđujuću presudu, još jednom je potvrđeno da se radi o marionetskom i neustavnom pravosudnom sistemu koji nema kapacitet da interes i zaštitu integriteta države i njenih konstitutivnih elemenata stavi iznad političkih interesa neizabranih stranaca.

Drugostepenom presudom Sud BiH je pokušao da Kristijana Šmita proglasi sastavnim dijelom ustavnopravnog poretka BiH:

„Iako žalba odbrane pokušava pitanje Visokog predstavnika u BiH svesti na činjenično pitanje, time gradeći put otvaranju mnogim, za odbranu spornim pitanjima o njegovom legitimnom postojanju i postavljenju, ovo Vijeće cijeni da se radi o isključivo pravnom pitanju, obzirom da predmetna funkcija predstavlja notoran dio državnog i pravnog sistema države Bosne i Hercegovine, odnosno njenog ustavnog poretka.“ – citat iz drugostepene presude.

„Kompletno djelovanje i postupanje optuženog Milorada Dodika implicira zaključak da je cilj bio počinjenje predmetnog krivičnog djela, odnosno krajnje nepoštovanje autoriteta Visokog predstavnika u BiH, čija funkcija je dio ustavnog poretka ove države, a koji postupak optuženog se sublimira u bitna obilježja krivičnog djela iz člana 203a KZ BiH.“ – citat iz drugostepene presude.

Na ovakav način Sud BiH je pokušao da nelegalno i nelegitimno postupanje Kristijana Šmita, kao i instituciju Visokog predstavnika koji ima kolonijalni karakter, uvede u ustavni poredak BiH, navodeći u svom aktu da visoki predstavnik „predstavlja notoran dio državnog i pravnog sistema države Bosne i Hercegovine, odnosno njenog ustavnog poretka“. Na ovaj način se pokušava formirati sudska praksa redovnih sudova u BiH koja je pogubna za srpski narod. Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH jeste dejtonska kategorija, ali nije ustavna. Visoki predstavnik se ne pominje u Ustavu BiH, već u Aneksu 10, stoga je konstrukcija Suda BiH potpuno neutemeljena, dok visoki predstavnik nema nikakva ustavna ovlašćenja.

Presuda Suda BiH i potonje postupanje CIK-a BiH su pokušaj kodifikacije bonskih ovlašćenja kao dijela ustavnopravnog sistema BiH:

„Konačno, ovo Vijeće cijeni da Bonski zaključci nisu nužno ni morali biti provedeni kao dokaz u postupku, kao što se kao dokaz ne izvode ni postojeći zakoni. Iz same odluke Visokog predstavnika u BiH, kojom je predmetno krivično djelo ustanovljeno, proizilaze njegove ovlasti utvrđene upravo Bonskim zaključcima, čime isti jasno obrazlaže svoje ovlaštenje za intervencijom u domaći pravni sistem.“

Donošenjem drugostepene presude, a nakon nje i Odluke Centralne izborne komisije BiH o oduzimanju mandata predsjedniku Republike Srpske, iznevjerena su sva očekivanja u suživot i dejtonsku BiH, te je potvrđeno uvjerenje Republike Srpske da nije prihvaćena kao dio Bosne i Hercegovine i da je cilj njeno poništavanje iz ustavnopravnog poretka BiH. Proces transformacije BiH u unitarnu državu je na vrhunacu, a u takvoj BiH bez konsocijativne demokratije, bez instituta pariteta, kompromisa, zaštite vitalnih nacionalnih i entitetskih interesa, bez entitetskog glasanja, srpski narod je osuđen na majorizaciju i nestanak.

Cilj drugostepene presude Suda BiH i Odluke CIK-a je da se kroz primjenu unitarističkog koncepta poništi Ustav Republike Srpske koji je po mišljenju Venecijanske komisije, OHR-a i Ustavnog suda BiH usklađen sa Ustavom BiH. Dakle, cilj je i rušenje dejtonskog, ustavnog uređenja državne zajednice BiH. Ustavi entiteta imaju najvišu pravnu snagu nakon Ustava BiH, stoga u sukobu zakona BiH i Ustava Republike Srpske mora se poći od činjenice da je Ustav Republike Srpske akt veće pravne snage, usklađen sa dejtonskim Ustavom i da se kao takav mora poštovati.

Navedenim odlukama, koje su isključivo političke prirode, pokušava se obrisati i poništiti volja jednog konstitutivnog naroda u BiH, odnosno volja više od 300.000 glasača i rezultati demokratski provedenih izbora, te se pokušava derogirati pravo i obaveza izabranih predstavnika vlasti da izvršavaju ustavne dužnosti.

Dakle, Ustav Republike Srpske je akt najviše pravne snage nakon Ustava BiH i Odluke Centralne izborne komisije BiH nisu iznad Ustava Republike Srpske. Prestanak mandata Odlukom CIK-a je neustavan, nije usklađen sa Ustavom Republike Srpske, te samim tim ne može imati ni pravno dejstvo niti uticati na legitimno izabranog predsjednika Republike Srpske. Dakle, prestanak mandata odlukom CIK-a je direktno suprotan Ustavu Republike Srpske, a indirektno i Ustavu BiH. CIK BiH potvrđuje, ali ne daje mandat, te ga stoga ne može ni oduzeti. Mandat daju građani izražavajući svoju slobodnu volju u izbornom procesu. CIK BiH nije iznad Ustava Republike Srpske i kao takav svojim aktima ne može poništavati akte veće pravne snage.

S tim u vezi, važnost imaju predmetni članovi Ustava Republike Srpske kao najvišeg pravnog akta Republike:

**Član 87. Ustava:** „Predsjedniku Republike prestaje mandat prije isteka vremena na koje je biran u slučaju ostavke ili opoziva.“

Dakle, Ustavom Republike Srpske predviđeni su razlozi za prestanak mandata predsjednika Republike prije isteka vremena na koje je izabran. Među navedenim razlozima nema sudske presude ili odluke visokog predstavnika. Izborni zakon BiH ne može proširivati razloge za raniji prestanak mandata, jer su ovi razlozi ustavna materija koju zakon ne može dodatno da razrađuje i dopisuje.

**Član 88. Ustava Republike Srpske** definiše sljedeće: „Predsjednik Republike je odgovoran građanima i oni ga mogu opozvati istim postupkom po kome su ga i izabrali.“

Dakle, postoji mogućnost opoziva predsjednika Republike, a iz ustavne norme slijedi da bi takav postupak podrazumijevao referendumsko izjašnjavanje građana.

Od izuzetne važnosti je apostrofirati da je prema Zakonu o imunitetu Republike Srpske, čiji tekst je potvrdio Ustavni sud Republike Srpske, u članu 3. stav 2 decidno navedeno da:

„Predsjednik i potpredsjednici Republike Srpske i članovi Vlade Republike Srpske neće biti krivično ili građanski odgovorni za postupke izvršene u okviru njihovih dužnosti za vrijeme trajanja mandata i nakon prestanka mandata.“

Izborni zakon BiH je pravni akt niže pravne snage od Ustava Republike Srpske i samim tim ne može imati prvenstvo primjene u odnosu na Ustav Republike Srpske. Predmetni Zakon u Osnovnim odredbama (Član 1.1) navodi:

„Ovim zakonom uređuje se izbor članova i delegata Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te utvrđuju principi koji važe za izbore na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini.“

Iz navedene odredbe proizilazi da Izborni zakon BiH reguliše izbore za BiH nivo, dok se nosioci vlasti u entitetima biraju u skladu sa entitetskim zakonima.

Prihvatanjem predmetnog postupanja CIK-a bio bi prihvaćen unitaristički koncept BiH u kojem neće biti Republike Srpske. Nosioci suvereniteta u BiH su konstitutivni narodi i entiteti. Dejtonsko ustavno uređenje, sa svim svojim manjkavostima, predstavlja jedini mogući pravni okvir za opstanak i funkcionisanje BiH na osnovama pariteta i konsenzusa. BiH se nalazi u stanju uzurpacije vlasti, derogiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma i poništavanja vladavine prava. Narodna skupština Republike Srpske, nosilac suverene volje naroda Republike Srpske, ima pravo i obavezu da zaštiti ustavni poredak Republike Srpske i ustavni poredak BiH.

Pratite nas i putem Vibera