Nikola Majstorović (16) iz sela Gornji Garevci teškim radom izdržava porodicu. Ruke su mu pune žuljeva, toliko velikih da ga vrijeđa i olovka kojom piše u školi

Šesnaestogodišnjeg Nikolu Majstorovića iz sela Gornji Garevci kod Prijedora komšije zovu starmali. Nije to bez razloga, već je ovaj srednjoškolac odmalena glava svoje male, tročlane porodice koju izdržava. Majka mu je nezaposlena, a baka bolesna i nepokretna, pa brine i o njoj. Zbog toga je na ovog srednjoškolca, palo teško breme da svakodnevno, prije ili poslije škole, radi za dnevnice.

- Nije mi teško. Moram pa se ne žalim. Radim gdje god me pozovu. Cjepam drva, kupim sijeno, radim po tuđim baštama, kopam kanale, krčim živice. Zovu me ljudi, pa zaradim od 20 do 40 maraka na dan. Završim posao, pa pišem domaći - skromno priča Nikola Majstorović, dok ga majka Miroslava grli.

Kaže, da ga nema, ne zna kuda bi. Nije ih sudbina nikada štedjela, jer su ona i njena bolesna majka, u vihoru rata, izbjegle iz susjedne Hrvatske. Međutim, ni do dan-danas nisu uspjeli da prodaju svoju imovinu. Grad Prijedor im je dao zemljište, ali nisu imali novca da se skuće. Godinama žive u dotrajaloj drvenoj kućici, bez vode.

- Najžalije mi je zbog Nikole. Patimo se, nemamo vode, Nikola je stalno donosi iz komšiluka ili ide na izvore. Imamo samo poljsko kupatilo. Kamo sreće da bar on može da živi kao druga djeca - kroz suze priča Nikolina majka Miroslava.

Sjeća se kako je još odmalena sa njom nadničio. Ustajao u pet, išao da bere voće i zarađivao dnevnice.

- Nas troje živimo sami. Nemam supruga. Nikola mi je jedinac, on mi je sve. Zaradi, pa mi da novac. Teško mu je, znam, ali nemam izbora - kaže ona.

Nedavno su im humanitarci poklonili stambeni kontejner, ali se u njemu zimus čak i voda ledila.

Nikola je miljenik u cijelom komšiluku

- Ovo je dijete za primjer drugima. Vrijedan i pošten. Od djetinjstva se muči, radi, uči, ne žali se. Nema se u onoj kućici gdje okrenuti, ali je uvijek vedar - priča komšinica Boja Marčetić.

On nema računar, ni mobilni telefon po posljednjoj modi. Njegova stvarnost su ruke pune žuljeva, toliko velikih da ga vrijeđa i olovka kojom piše u školi. Sanja o kući, u kojoj će imati svoj kutak. Vedro nas pozdravlja, dok rukama punih žuljeva uzima motiku da umjesto majke, okopa baštu.

PONOS

Nikola je solidan đak. Kaže, možda bi bio i bolji, da ima gdje da uči. Pohađa zanat za auto-mehaničara. Na kraju Osnovne škole nije otišao na ekskurziju, jer nije imao novaca, a kada je razred želio da prikupi novac za njega, ponosno je odbio.