Teniser iz BiH Damir Džumhur je u tekstu za ATP otkrio sve detalje iz svoje karijere.
Riječ je o emotivnoj ispovijesti u kojoj teniser iz Bosne i Hercegovine otkrio sve kroz šta je prošao posljednjih godina – od sportskih izazova, povreda i padova, do trenutaka kada je razmišljao o odustajanju.
Tekst prenosimo u cjelosti.
"Period poslije Rolan Garosa 2022. godine je vjerovatno bio najgori u mom životu. Da nisam bio mlad i inače zdrav, ne znam da li bih preživio.
Sve je počelo nakon što sam izgubio meč prvog kola kvalifikacija od Fernanda Verdaska u Parizu. Imao sam ogromne bolove u stomaku i nakon što sam kontaktirao ljekara, otišao sam u bolnicu. Dijagnostikovali su mi akutni pankreatitis i brzo su me prebacili na odjeljenje intenzivne njege, gdje sam ostao šest dana.
Dani su bili dugi, posebno na početku. Bol me je jednostavno ubijao, tako da nisam mogao da spavam osim ako mi nisu dali jake lijekove. Noći su bile veoma duge i činilo se kao da vrijeme ne prolazi.
Ljekari nikada nisu otkrili kako sam se razbolio. Sve se dogodilo iznenada. Rekli su mi da su šanse za tako nešto veoma male za nekoga ko je mlad, zdravo se hrani i ne pije mnogo.
Proveo sam 30 dana u francuskoj bolnici bez porodice, a tenis mi nije ni bio na pameti. Moj sin Luka rođen je prethodnog oktobra, i umjesto da uživam u životu sa njim, bio sam u bolničkom krevetu u drugoj zemlji, ne znajući kakva me budućnost čeka.
Tražio sam da me prebace u Beograd jer sam tamo našao veoma dobrog ljekara i želio sam da budem bliži porodici. Ljekari u Parizu su bili protiv toga jer su mi rekli da nisam baš u formi da idem bilo gdje. Nisam razumio koliko je moja situacija ozbiljna.
Ti ljekari su ljudi koji su mi spasili život — ne mogu im odati dovoljno priznanja za to. Ali u tim teškim trenucima mnogo toga vam prolazi kroz glavu i očajnički želite da budete sa onima koje volite. Moj preovlađujući osjećaj je bila potreba da budem kod kuće.
Prebacili su me u Beograd, gdje sam bio u bolnici još dvije i po nedjelje. Ali ipak sam uspio da doživim jedan od najljepših trenutaka u svom životu, a to je bio ponovni susret sa sinom. Dozvolili su mi posjete kada su me izveli sa intenzivne njege i dok je najsrećniji trenutak u mom životu bio kada se Luka rodio, drugi je bio kada sam ga vidio u toj bolnici.
Djeca su posebna i daju vam energiju koju niko drugi ne može. Jedan od razloga zašto se i dalje takmičim je taj što imam nekoga za koga ću se boriti i o kome uvijek razmišljam, čak i kada nije sa mnom na turnirima. Uvijek ga imam u glavi i to je najbolja stvar koju mislim da neko može dobiti.
Poslije više od 20 dana, otpušten sam iz bolnice i tada je počeo oporavak. Za ljekare, uspio sam da se oporavim prilično brzo. Ali za mene je to bilo veoma sporo. Izgubio sam 11 kilograma i kada sam izašao imao sam samo 55.
U tom trenutku nisam razmišljao o tenisu i nisam znao kako ću se vratiti. Nisam čak ni znao da li ću se uopšte vratiti. Teniseri su toliko navikli da budu fokusirani na svoje igre i rezultate, ali ja sam bio srećan što sam živ.
Kada sam počeo da se osjećam bolje i kada sam vratio malo kilograma, pala mi je na pamet pomisao da bi bilo lijepo da ponovo počnem da treniram i takmičim se. To mi je jednostavno u krvi - volim da se takmičim i da činim sve što mogu da pobijedim.
Igram dobar tenis, zadovoljan sam kako to izgleda i fizički sam spreman. Ludo je vidjeti šampione poput Novaka Đokovića, Gaela Monfisa i Stena Vavrinke kako i dalje igraju u ovoj tim godinama na tako visokom nivou. To me motiviše kao 33-godišnjaka i daje mi nadu da mogu i sam da nastavim.
Ranije ove sezone, stigao sam do trećeg kola Rolan Garosa i osvojio set protiv kasnijeg šampiona Karlosa Alkaraza u meču u večernjem terminu. To je nevjerovatna uspomena za mene, jedna od mojih omiljenih iz tenisa. Nikada u životu nisam doživio takvu atmosferu kao te večeri na terenu Filip Šatrije.
Izgubio sam meč, ali sam osjetio posebne emocije takmičeći se na tako nezaboravnoj sceni protiv jednog od najboljih igrača na svijetu, koji će vjerovatno biti jedan od najboljih igrača u istoriji. On ima plan A, B, C i D, i vjerovatno cijelu azbuku planova koje može da odigra. On je jedan od najbržih igrača i ima toliko varijacija u svojoj igri da može da ih izvede na najvišem nivou.
Najvažnije je da sam uopšte ovdje. Kada sam bio u bolnici, nisam razmišljao o tenisu. Sada sam u poziciji da ponovo igram na najvećim turnirima protiv najboljih protivnika.
Prije tri godine sam umalo umro. Sada mogu da radim ono što volim".
