Branu Vučetiću iz Bjelovca kod Bratunca muslimani su pobili cijelu porodicu, a njega, tada devetogodišnjeg dječaka, odveli u logor.
Prisjeća se dana koje je krvav, izranjavan i pun gelera po tijelu preživljavao u nehumanim uslovima.
Kada su ga konačno pustili, nakon više od pedeset dana, na kućnom pragu nije imao ko da ga dočeka.
"Moja majka Radojka, otac Radenko i brat Milenko koji je imao samo sedamnaest godina i na samom početku rata 16.9.1992. u zasjedi mi je poginula majka i taj kombi koji je prevozio hranu bilo ih je 8, poginulo je 7 između ostalog i moja majka Radojka, poslije 3 mjeseca izgubio sam cijelu porodicu", kaže Brano i nastavlja:
"U logoru u Srebrenici sam proveo 56 dana u nehumanoj situaciji, ni jednom se nisam okupao, nije mi pružena medicinska pomoć, bio sam ranjen i danas preko 20 gelera imam u tijelu od toga 2 u mozgu".
Brano, njegove komšije i prijatelji muslimanskim dželatima bili su krivi samo što su Srbi.
"Mi smo bili niko i ništa. Nismo bili legitimna vojna meta, nikome ništa nismo skrivili, nažalost su nas zarobili, ranili, odveli u logore gdje smo vrlo malo dobijali hrane, samo onoliko da preživimo", priča Brano.
Danas je suprug i otac, vjera mu je kaže pomogla da nastavi sa životom, ali posljedice strahota preživljenih tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata progone ga i danas.
"Uz molitvu, vjeru u Boga uspio sam da opstanem i da budem psihički dobro, naravno posljedice ostaju PTSP, ali formirao sam porodicu imam dvoje maloljetne djece, život se nastavio dalje", govori Vučetić.
Više od tri decenije nakon svirepih ubistava Bratunačkih sinova, braće, majki, kćerki, sjećanja sve više bole, jer nema ni kazne za počinioce zločina, niti pravde za žrtve. Srpske žrtve iz Podrinja rijetko ko pominje, a potomke najviše boli ćutanje pravosudnih institucija.
