Kada se volan još uvijek često povezuje sa muškim rukama, jedna mlada žena iz Banjaluke svakodnevno mijenja tu sliku. Sa samo 28 godina, Željka Ivanović je postala lice gradske linije broj 3. Svojim smirenim glasom, preciznim pokretima i vedrim duhom, u svakom polasku dokazuje da predrasude ne idu u prvoj brzini.
Autobus je Željka počela voziti, kako bi ispunila očevu želju. I od tada, ona je svakodnevno na ulicama Banjaluke.
U njen autobus ulaze i izlaze ljudi raznih lica, godina, raspoloženja. Željka priča da je u ovom poslu najbitnije biti smiren i kulturan. Ipak, dodaje ona, treba biti i izrazito pažljiv, jer dok vozi, ona se brine o 30 i više ljudi koji se svakodnevno voze njenom linijom.
Dok prolazi ulicama grada, mnogima je Željka više od vozača. Za nju, oni koji stalno putuju linijom broj 3, od Centra do Zelenog vira imaju samo riječi hvale. Kažu da je ljubazna, odgovorna, i da se, dok se voze s njom, osjećaju bezbjedno.
Sa druge strane, Željka priča da joj je drago što ljudi koje ona vozi imaju tako lijepe riječi za nju, ali opet, dodaje, uvijek ima ljudi koji su teški i nadmeni, kao i u svakom poslu. Bitno joj je, kaže, što su se izgubile predrasude kod ljudi kada je vide za volanom autobusa.
Željki nije cilj da bude posebna, samo svoja, u ogledalu velikog vozila koje kroz svaki dan prevozi ljude raznih profila. I baš u tim raznim profilima, ona pronalazi sreću i radost. Jer, kako kaže, ako u jednom danu uspije da usreći bar jednog čovjeka, njen dan je u potpunosti ispunjen.
