Zašto je pripadnicima tzv. Armije BiH bila kriva dvogodišnja Danka. Da li su zbog toga što su srpske nacionalnosti bili krivi i brat i sestra, Dražen i Dragana. Jedno od 7, drugo od 10 godina.
Tog, krvavog Nikoljdana za slavskim stolom i bježeći od zločinaca, ubijeno je 56 civila. Spaljeni su domovi i seoska domaćinstva. Oni koji su preživjeli, dobro pamte oči ubica. Jednih se posebno sjeća Dušanka Lalović. Imala je sedamnaest godina kada je gledala smrti u oči.
"Vidjeli smo da se čuje pucnjava u cijeloj Jošanici mada u tom trenutku moje selo nije još bilo napadnuto. Počeli su da pristižu ranjenici, jedan čovjek i žena. Ja sam iscijepala čaršav i previla ih, bili su ranjeni u ruke. I onda kreće napad na moje selo. I onda kreće, to je ono kao kad kiša metaka pada po krovu. Vi ne znate šta da radite, krećem da bježim. Ja se i dan danas sjećam tog čovjeka koji je imao kapu, plavu jaknu, čizme.. njegov lik nikada neću zaboraviti", kaže Dušanka.
Dušanka Lalović tog dana izgubila je oca, i još nekoliko članova porodice. Oca je izgubio i Slaviša Umićević. O svireposti zločina u selu Jošanica, svjedoči Slavko Đorđević. Radio je u fočanskoj bolnici, a ono što je vidio svojim očima zauvijek se urezalo u sjećanja. Među ubijenim je bila i njegova sestra.
Tijela su, bila izmasakrirana.
"Niko nije zaklan. Jednoj djevojčici maloj su razbili mozak i kada sam joj podigao glavu u mrtvačnici ja sam na ruci imao njen dio mozga. A kada su moju sestru ubadali nožem, neko je od muslimana govorio ovo je sestra Slavka Đorđevića", kaže Slavko.
"Bio je pogođen kroz ruku i kroz stomak. I da li su oni njega živog uhvatili ili šta, bio je masakriran. Znači bio je preklan skroz ispod vrata i bajonetom je bio u vrat zaboden", priča Slaviša Umićević.
U Jošanici su ugašene cijele porodice. Nekoliko koljena Višnjića ubijeno je u jednom danu. Sve u Jošanici i oko nje bilo je krvavo. Posebno mjesto Vilina.
"Međutim kada smo došli do Vilina tu smo zatekli jedan užas. Bilo ih je 17 mrtvih u 50 kvadrata. Nikome se nije moglo pomoći, svi su bili mrtvi. Neki su bili masakrirani. Vlatko Višnjić koji je tada imao 20 godina, njemu su odsjekli glavu motornom žagom. Nikad je nismo našli, sahranili smo ga bez glave", prisjeća se Milorad Čančar.
Pravdu još čekaju. Za zločin još niko nije odgovarao. Tužilaštvo BiH samo što je podiglo optužnicu, Sud ju je odbacio. Tek nakon žalbe podignuta je protiv 13 pripadnika tzv Armije BiH. Dok čekaju ovozemaljsku pravdu, u Jošanici život dižu iz pepela. Sagradili su crkvu u pomen žrtvama. Ona je, kažu, simbol pobjede života nad smrću. Napad na selo, smatraju preživjeli, bio je dobro isplaniran. Oni koji su napravili zasjedu dobro su znali da će taj dan selo biti puno, i da će se u miru slaviti krsna slava.
.webp)
