Budimo se u pet ujutru, skidamo traku koju smo zalijepili preko usta koja je bila tu kako bi ''optimizovala'' disanje tokom sna, uranjamo u ledenu vodu - neprijatno je, ali je neko na mrežama rekao da će to pojačati koncentraciju. Kada završimo, puštamo podkast na temu ''kako da sutrašnju jutarnju rutinu učinimo još jačom'', jer što je surovija, to je, navodno, moćnija. Ipak, ova zahtjevna disciplina prije kao da traži potvrdu drugih, nego što poboljšava naš život. Gdje smo se izgubili u cijeloj priči?
Ako nas slučajno povuče algoritam, lako možemo da vidimo snimke kako ljudi naporno vježbaju, piju zdrave napitke od celera, ne jedu šećer, zdravo se hrane, trče, nose svoj smuti i isjeckano voće na posao. Mnogi smatraju da ovo prevazilazi zdrav način života i polako daje uvid da je ta stroga samodisciplina postala novi način hvalisanja.
Primjećujemo da impuls da se potrudimo, angažujemo snagu volje i nadamo se da nas to čini boljim ljudima prožima sve, od naših jutarnjih rutina, preko naših profila na društvenim mrežama, do naših planova za vikend. Kada je samodisciplina postala to - vrhunsko hvalisanje?
U današnje vrijeme, kao da bi svi trebalo da se bavimo nekim oblikom samousavršavanja, što napornije - to bolje. Kada pogledamo način na koji sada vježbamo, promjena je posebno očigledna. Vratimo li se otprilike deceniju unazad, u svijetu fitnesa vladali su neobični trendovi – što ekstravagantnije, to privlačnije. Nove vježbe često su uključivale skakanje sa svijetlećim rekvizitima, mini trambolinama ili plesne rutine uz retro hitove. Sada je, međutim, naglasak na metodama koje zahtjevaju dosljednost, preciznost i fokus. Činjenica da će nam navodno dati vitak tip tijela koji je, na bolje ili na gore, postao simbol discipline, je očigledno još jedan plus za one koji se trude da se samousavršavaju.
''Opsjednutost samodisciplinom i samooptimizacijom odražava dublju društvenu promjenu u kojoj je samousavršavanje postalo performativno, pretvoreno u robu, i na kraju, predstavljeno kao neka vrsta moralne nadmoći'', smatraju antropolozi, a piše Indipendent.
Na TikToku i Instagramu svakodnevice osoba gdje prikazuju složene jutarnje rutine postali su simboli statusa. Oni poručuju svijetu da su osoba koja ima kontrolu, koja je visokofunkcionalna i, što je ključno, koja to zaslužuje, pojašnjavaju stručnjaci.
Trud koji ulažemo u to da postanemo bolji, a definicija tog ''boljeg'' je, naravno, veoma subjektivna i često se poistovećuje sa tim da budemo bogatiji ili privlačniji, postaje simbol naše vrijednosti. Činjenica je da su ovakve potrebe da se čovjek unaprijedi, postojale su oduvijek, ali danas u savremenom društvu, fokus na samodisciplinu se često odnosi na društveno priznanje i dopamin koji dolazi od odobravanja drugih - naročito putem mreža.
Stručnjaci ističu da je težnja ka samousavršavanju nekada bila sinonim za ''duhovne ili zajedničke ciljeve'', a danas je fokus ''prebačen na lična dostignuća koja se mogu pratiti, mjeriti i objaviti''. Ova logika, objašnjavaju, podstiče hiperindividualizam i naviku da stalno pratimo i mjerimo svaki aspekt svog života. Kada takav pristup pređe u krajnost, može narušiti naše odnose s drugima.
Savršena verzija sebe i cijena
Naravno, nema apsolutno ništa loše u tome da imamo ciljeve, pratimo rutinu ili čak i da se prepustimo po nekoj epizodi motivacionog podkasta. Važno je da se osjećamo kao da radimo na nečemu što životu daje oblik, strukturu i smisao; to ponekad može zahtjevati da rano podesimo alarm ili odustanemo od nekoliko noćnih izlazaka. Međutim, rizik je da, ulažući svu svoju energiju u, savršenu verziju sebe, možemo na kraju ne samo da se iscrpimo, već i da se otuđimo od ljudi oko sebe, prenosi RT Balkan.
