Sutra Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici proslavljaju Svetog Pankratija, jednog od onih svetitelja čija biografija zvuči kao scenarij za epski film – ali u srcu ove priče nije mač, već molitva, vjera i časni krst.
Rođen u Antiohiji, u vrijeme kada je Isus hodao zemljom, mali Pankratije imao je to nesagledivo duhovno bogatstvo da ga još kao dijete vidi svojim očima. Njegovi roditelji su, čuvši za Hristova čuda, željeli da se susretnu sa Gospodom. Porodica dolazi u Jerusalim, gleda Isusa, sluša Njegove riječi i postaje dio jedne od najdubljih preobražajnih priča u hrišćanstvu.
Kasnije, po vaznesenju Hristovom, Pankratije i njegovi roditelji se krštavaju u Antiohiji, a mladi svetitelj se povlači u pećinu Pontskog kraja, tražeći tišinu, molitvu i smisao. Tamo ga pronalazi apostol Petar. U dogovoru s apostolom Pavlom, Pankratije biva postavljen za episkopa Tavromenijskog – grada koji se nalazi na Siciliji.
I tu počinje njegova velika misija.
Pankratije nije bio samo duhovni vođa – on je bio stub zajednice, čuvar vjere i borac protiv neznaboštva, ali bez mača. On ruši idole, krštava nekrštene, jača one koji su već u vjeri, i postavlja temelje Crkve u gradu koji će postati simbol vjere u Boga.
Ali kad vjera počne da cvjeta, uvijek postoji neko kome to smeta. Tako se pojavljuje vojvoda Akvilin, poganin koji ne može da podnese da cijeli grad Tavromen više ne priznaje paganske bogove. Krenuo je sa vojskom da sravni grad, ubije hrišćane i izbriše Pankratijevu misiju.
I onda – scena koju vjernici i danas pamte kao čudo.Sveti Pankratije, ne bježi. Ne krije se. Ne podiže oružje.
Izlazi iz grada sa svojim sveštenstvom, nosi krst, nepobjedivo oružje duha. I tada – tama. Panika. Strah. Vojska, obuzeta silom nevidljivog, počinje da se međusobno sukobljava. Niko nije ni stigao do grada. Grad je sačuvan – samo molitvom.
Mučenička smrt, ali vječni život
Ali kao i mnogi veliki ljudi prije i poslije njega, i Pankratije je stradao. Ubili su ga zavidni i zlobni, kamenovali jer nisu mogli da podnesu svjetlost njegove vjere. Njegovo tijelo danas počiva u Rimu, ali njegovo djelo živi vijekovima.
Njegov tropar ga slavi kao nasljednika apostola, čovjeka koji je riječju i primjerom nosio krst i vjeru do krvi – i zato mu se vjernici i danas obraćaju s molbom:
Tropar (glas 4):
Bio si nasljednik Apostola prijestolom i zajedničar duhom, bogonadahnuto djelo si našao u viđenju duhovnog uzrastanja: Zbog toga si uzdizao riječ istine i radi vere si do krvi postradao, sveštenomučeniče Pankratije: Moli Hrista Boga da spase duše naše.
Sveti Pankratije možda živi u davnim vremenima, ali njegova poruka je goruće savremena – ne moraš biti ratnik da zaštitiš ono što voliš. Dovoljno je da imaš vjeru, hrabrost i čistu namjeru. On nas uči da su najmoćnija oružja ona koja ne ranjavaju, već ozdravljuju.
Sutra, kada se okreneš nebu i zamoliš za mir, zdravlje ili snagu, sjeti se ovog sveštenomučenika koji je jednom rukom držao krst, a drugom podizao cijeli narod iz tame.
