Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici 5. avgusta odaju poštovanje Svetim mučenicima Trofimu, Teofilu i još trinaestorici saboraca, koji su zbog svoje nepokolebljive vjere u Hrista podnijeli stravične muke - ali nisu poklekli. Danas sjećanje na njihovo stradanje ne poziva samo na istorijsko prisjećanje, već na duboku molitvu, tišinu duše i snagu vjere.
Kamenovani, strugani, bačeni u oganj - ali duhovno neuništivi
Stradanje ovih svetih mučenika dogodilo se u Likiji, u doba jednog od najokrutnijih rimskih careva - Dioklecijana, koji je naročito bio poznat po progonima hrišćana. Godina je bila 308, a hrišćanstvo u to vrijeme nije bilo samo vjerovanje - bilo je razlog za smaknuće.
Trofim, Teofil i njihovi saputnici nisu željeli da prinose žrtve paganskim idolima. Odbili su da se odreknu Hrista. Zbog toga su bili podvrgnuti brutalnim mukama - tukli su ih kamenjem, strugali oštrim gvožđem, lomili im koljena, a na kraju - izmučene, gotovo mrtve - bacili su ih u oganj.
Međutim, vatra ih nije povrijedila. Predanje kaže da su ostali nepovrijeđeni, jer ih je Božja sila sačuvala. Kada su ih izvadili iz lomače, mučitelji su ih mačem posjekli. Ali njihova pobjeda već je bila izvojevana - ostali su vjerni Bogu do posljednjeg daha, a Crkva ih sutra slavi kao svijetle primjere hrabrosti i nepokolebljive vjere.
Sveti Apolinarije - učenik Svetog Petra koji je propovijedao i na Balkanu
Zajedno sa njima, Crkva pominje i Svetog Apolinarija, učenika Svetog apostola Petra, koji je bio episkop u Raveni. Njegovo djelovanje bilo je čudesno: iscijelio je slijepog sina rimskog vojnika, čime je preobratio cijelu porodicu. Kasnije je liječio i ženu jednog vojskovođe, pa je i ta kuća povjerovala u Hrista. Protjeran je na Balkan, a i tu je, umjesto da odustane, širio vjeru i hrabrio narod. Njegov život bio je put neprekidnog svjedočenja.
Na kraju se vratio u Italiju, gdje su ga - uprkos carevom strahu od božanske kazne - neznabošci zaklali noževima. Njegove mošti danas počivaju u crkvi posvećenoj njemu, u Raveni.
Molitva kao zavjet vjere
Na ovaj dan, običaj je da se izgovori posebna molitva - kao zavjet duhovne čistote i molba za spasenje. Ova molitva se ne izgovara samo riječima, već i srcem, i nosi snažnu poruku vjere koja nadilazi smrt:
„Mučenici Tvoji, Gospode, u stradanju svom primili su nepropadljivi vijenac od Tebe, Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju, mučitelje pobijediše i razoriše nemoćnu drskost demona. Njihovim molitvama spasi duše naše. Amin.“
Zašto ovaj praznik nije samo sjećanje, već i poziv?
U vremenu kada često zaboravljamo na unutrašnju tišinu, na ono što je jače od tjelesnog, priča o Svetim mučenicima Trofimu, Teofilu i njihovim saborcima podsjeća nas na snagu vjere koja se ne može slomiti ni mačem, ni ognjem, ni bolom. Zato ovaj praznik nije samo istorijsko podsjećanje - to je poziv da se preispitamo, da stanemo, da se pomolimo i da vjerujemo.
Jer kao što su njihova tijela izgorjela, a duše ostale svijetle - tako i svako naše iskušenje može da se preobrazi u snagu, ako ne zaboravimo kome se molimo.
(Ona)
