Krvavo i u plamenu, tako je bilo u Serdarima u jesen, u ranu zoru 17. septembra 1992. godine. U ovom malo srpskom seocetu nadomak Kotor Varoši mučki i na zvjerski način na kućnim pragovima ubijeno je 16 nedužnih Srba. Baš zato što su Srbi, bila jedina krivica Serdara, Tepića, Dukića i Bencuza.
Razarali su, palili ih i pobili muslimanski i hrvatski vojnici. Većinom su to bile njihove komšije iz okolnih sela. Koliko ko ima godina muslimanima i ustašama nije bilo bitno, bilo je samo važno pobiti i uništiti do temelja sve što je bilo srpsko.
Nije taj 17. septembar nikada zaboravio ni Miloš Serdar. Imao je 28 godina. U tim trenucima nije bio kući. Ono što je tog jutra zatekao priča za "Dosije" nikada neće zaboraviti. Tog dana izgubio je pola familije.
Majka mu je preživjela pukom srećom. Sakrila se iza ulaznih vrata u kupatilu, kraj mašine i pokrila dekom. Iako su vrata otvarali nisu je uspjeli zapaziti. Da ne bi izgorjela, gasila se vodom.
Prošla je sa opekotinama na rukama i licu. Liječila se u Prnjavoru, jer je tih dana u Banjaluci bilo i previše ranjenih. Čula je kaže Miloš i razgovor kada su zločinci ušli su kuću. Tražili su i njega.
Djetinjstvo su uskratili i Snježani, Miloševoj rodici. Imala je samo četiri godine kada su je ubili.
Serdari su se pretvarali u pepeo. Kuće su postajale grobnice. Muslimani i Hrvati palili su sve pred sobom. Komšije su ubijale komšije jer su bili druge nacionalnosti. Te iste ljude Miloš je poznavao iz školske klupe. Da će postati dželati njegovoj porodici nije mogao znati. Zbog toga lik ubica nikada neće zaboraviti.
Nikada nije zaboravila ni Radmila Serdar. 1995. godine svjedočila je u Osnovnom sudu u Banjaluci. Do detalja je opisivala svaki trenutak. Zvukova granate i bombe još se sjećala. Bila je u petom mjesecu trudnoće. Kako je tada pričala, u kući je ranjena gelerom. U nadi da će se spasiti skrovište su potražili ispod stepenica, međutim uzalud. Muslimani su upali u kuću a ona je svojim očima gledala je kako ubijaju jedno po jedno.
I malo ko je u Serdarima preživio. Jedna od njih bila je Milena Bencuz. I ona je pred sudom svjedočila tri godine nakon masakra.
Sjećanja su bila još svježa i te kako bolna. Sa mužem Slavkom je tog jutra oko pola sedam krenula je kući, jer su prethodnu noć prespavali kod njegove sestre, međutim na njih je tada zapucala muslimanska vojska. Slavka su ubili, nju ranili ali je nekako srećom uspjela preživjeti.
Strah je u selu naročito zavladao poslije ubistva Radenka i Borivoja Serdara. Oni su ubijeni u zasjedi 6. septembra, 11 dana prije napada na selo. Ispred kuća tih dana držala se straža.
Da će napasti selo, Miloš je imao saznanja. Međutim, niko mu tih dana nije vjerovao pa selo nisu ni napustili.
Život se nije mogao zaustaviti. Krenuti sve iz početka nije bilo nimalo lako. U Serdarima se poslije 17. septembra mogao naći samo pepeo i leševi izgorjelih tijela koje je trebalo sahraniti.
I bol je tu svaki dan. Ne može se takva monstruoznost zaboraviti a ne može ipak kaže Miloš čovjek ni oprostiti. Oni koji su to učinili i dan danas ga ne mogu pogledati u oči. Na sve način pokušavaju izbjeći bilo kakav susret.
Sud Bih je rak rana ovog društva. Srpski narod uvijek je u neravnopravnom položaju. Optužnice protiv onih koji su poubijali Srbe skoro da se ne podižu, a kada do toga dođe slabo ko na kraju bude i procesuiran.
Ovakve presude dodatna su so na ranu i Milošu. Za ubijene Srbe pravda je i te kako spora a u većini slučajeva je nikako i nema.
Onih kojih nema bez njih se mora, kaže Miloš. Tuga će zauvijek ostati. Život je u Serdare polako iz dana u dan i korak po korak vraćao upravo on. To je najmanje što je mogao da uradi za sve one čiji su nedužni život ugašeni na njihovim kućnim pragovima.
Iz pepela koji su zločinci ostavljali iza sebe digli su se isti oni Serdari u kojima su htjeli da zatru svaki srpski trag, ali uzalud.
