Avgusta 1995.

''Dosije'' sa Srbima protjeranim u ''Oluji'': Bolne slike i danas im pred očima

  • Izvor: ATV
  • 31.10.2023. 20:39

Djeca, žene, stari i iznemogli bili su legitimni vojni ciljevi hrvatske zločinačke akcije ''Oluja''. Njihov jedini grijeh bio je to što su Srbi. I baš zbog toga, sve dok su živi, dok žive njihova pokoljenja, krajiški Srbi pamtiće taj kobni 4. avgust 1995.

Dan je to kada su, goloruki, napustili svoja vjekovna ognjišta, formirali kolonu i bježali „glavom bez obzira“ pred hrvatskom vojnom silom. Pogrom Srba u "Oluji" počeo je 4. avgusta ofanzivom hrvatske vojske i policije, te jedinica HVO-a na području Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije. Danima prije predosjećali su krajiški Srbi da im slijedi veliki egzodus, ali njegove razmjere niko nije mogao ni da nasluti. 

Kao da je juče bilo, tog kobnog dana sjeća se i Gajo. Tada je imao tek 11 godina. 

''To je strašno, to je jedna noćna mora. Sav svijet, pustili stoku, stoka njiče, psi laju. I stoka se uznemirila i ona osjeća. Teško je sve to opisati. Mogao bih o tome pričati tri dana, ja se sjećam svih detalja, to je jedan košmar. Nevjerovatno, onaj viče Slobodane, gdje mi je sin, drugi viče mama, ljudi se izgubili. Neće narod o tome da priča, ali stariji ljudi nisu htjeli da idu. Morala se upotrijebiti fizička sila. Jedan čovjek mi je baš juče pričao da je svog oca zavezao i ubacio u auto da ide. I moj djed je dobio dva šamara da ide. Rat je jedno ludilo. Ja sam rekao ko rat htio u kući mu bio. Bilo je samo bitno da živ ostaneš....šta se nama desilo... Sama kolona, i put taj do Srbije, kako je to proteklo…zbog čega, kako'', priča Gajo Radmilović iz Knina, Hrvatska. 

Te slike su i danas pred očima i Zdravki Damjanić. Fićo, dvoje djece u njemu, plava torba i put u nepoznato. Kada se sjeti, i 28 godina poslije, suze stanu u grlu. Ali ova majka, prkosna kao što je i cijela Srpska Krajina bila, suzama tada, a ni sada ne da lice.

''Iskreno rečeno, emocijama nije bilo mjesta. Еmocije se povampire svakog 2. avgusta. Tada je to bila borba za opstanak, odgovornost, spasiti djecu i izabrati najbolju opciju. Četvrtog dana avgusta Knin je gorio. Nismo ni razmišljali da mi idemo negdje, pa se nećemo više vratiti, da više Knina nema'', prisjeća se Zdravka Damjanić iz Prijedora, Republika Srpska.

A jedna Maja odlično se sjeća svog punoljetsva. Dočekala ga je sa roditeljima u izbjegličkoj koloni. Kilometrima dalje od njih, u tom momentu, njen brat je ležao ranjen. Maja je tog avgusta 1995, odrasla preko noći. 

''Tada se negdje u poslijepodnevnim časovima odlučujemo da se spakujemo i idemo put negdje. To se tada u tom momentu zvalo idemo do šume. Taj put u šumu idemo samo malo da se sklonimo, pa ćemo da se vratimo, do dan danas traje. Ponijeli smo neku staru ćebad i hranu za šumu, garderobu koja je prikladnija šumi nego nastavku života negdje drugo. Krenuli smo nekim putem, kozijim stazama, ka Martin Brodu, ka Petrovačkoj cesti. Meni je sutradan, 5. avgusta, bio rođendan. Sjećam se krikova. …kad si nekako ništa'', kaže Maja Kolundžija Zoroe iz Beograda, Srbija.

Sedmi avgustovski dan donio je pravu golgotu. Krajiški Srbi bili su već daleko od svojih ognjišta i išli su put Ključa. Ali ni to, očigledno, nije bilo dovoljno. Na Petrovačkoj cesti bombardovali su ih hrvatski avioni. 

„7.avgusta 1995. godine na Petrovačkoj cesti u selu Janjilima kolonu izbjeglica iz Republike Srpske Krajine, koja je morala napustiti svoje kuće, bombardovala je hrvatska avijacija. Bilo je desetoro poginulih. Četvoro djece i šest odraslih osoba, a oko 20 teže i lakše povrijeđenih. Sjećam se petogodišnjeg muškog djeteta bez glave. To je bilo strašno i užasno za vidjeti. Svi ranjeni i povrijeđeni su dovedeni i hirurški zbrinuti. Ja sam ih zbrinjavao zajedno sa mojom hirurškom ekipom. Bilo je jako teških i lakših povreda“, rekao je dr Milovan Kerkez, ratni hirurg

Tragediju naroda Republike Srpske Krajine, svijet ni danas, 28 godina poslije, ne želi da čuje. A trebalo bi. Međunarodni sud pravde je u presudi iz februara 2015. godine "Oluju" okvalifikovao kao etničko čišćenje, ali ne i kao genocid, mada svjetski eksperti za tu oblast tvrde da je ta operacija imala sve karakteristike genocida. Tokom "Oluje" ubijeno je oko 2.000 ljudi, najviše civila, a protjerano je između 220.000 i 250.000 krajiških Srba.

"Još uvijek pokušavamo da sagledamo ono što se desilo jer je to najveća tragedija koju su Srbi doživjeli na tim prostorima, a tu su vijekovima živjeli. Kao arheolog, mogu na neki način da dokumentujem prisustvo Srba još od ranog srednjeg vijeka, o tome govore i naše crkve i manastiri. Sve je to negdje funkcionisalo do početka devedestih godina prošlog vijeka, a posebno tokom 20. vijeka strdanja koji su doživjeli Srbi na tim prostorima u Drugom svjetskom ratu“, rekao je Milojko Budimir, generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske. 

A ni godine u izbjeglištvu za krajiške Srbe nisu bile lake. Gaju, sa početka naše priče, srce je oduvijek vuklo u rodnu grudu. U Knin se iz Srbije vratio sa 17 godina. U Kninu i danas živi sa suprugom i troje djece. Drugi su, kao Maja koja je u koloni dočekala punoljetsvo, odlučili da ostanu u Srbiji. Treći su svoju sreću, kao Zdravkina porodica, potražili u Republici Srpskoj. Ostali su se krajiški Srbi rasuli po bijelom svijetu. Svima im je zajedničko jedno – ma gdje bili oni su živi svjedoci golgote „Oluje“. Svjedoci koji taj zločin nikada neće zaboraviti!


Pratite nas i putem Vibera