"U nekom trenutku se savila i vreteno od struga uhvatilo je kosu. Bukvalno u sekundi otkinulo je sve". Ovim riječima priču o užasnoj nezgodi koju je doživjela mlada Jovana Stanojević (15) iz Požarevca, započinje njena majka Dragana. Devojčica ni slutila nije da će je jedan sekund nepažnje u dvorištu svoga doma koštati užasne povrede koju je zadobila u namjeri da pomogne ocu. Vreteno struga za drva uhvatilo je Jovaninu kosu i u sekundi ona je ostala bez kose i skalpa.
Kako za Telegraf priča Jovanina majka Dragana, u namjeri da pomogne ocu petnaestogodišnjakinja se u jednom trenutku savila u blizini mašine za drva usljed čega je vreteno struga u velikoj brzini uhvatilo Jovaninu kosu koja je tada bila vezana u rep i otkinulo sve.
- Dok sam bila u kući sa ostalom djecom Jovana je bila sa ocem. U nekom trenutku se savila i to vreteno uhvatilo je kosu i sve otkinulo. Odmah smo sa njom krenuli u požarevačku bolnicu. Ona je bila svjesna i nije uopšte plakala što je bilo čudno. Kada smo stigli, odatle su nas prebacili u Beograd u Institut za majku i dijete. Tamo je teklo dalje liječenje, presađivanja kože, svega - priča Dragana.
Jovana u trenutku povrede nije osjetila bol, ali je primijetila da krvari. Pokušala je, kako kaže, da bude smirena iako je čitava situacija u tom trenutku bila zastrašujuća.
- Bila sam smirena da ne bih sebi napravila goru situaciju. Jeste, to je u toj sekundi bilo meni čudno i zastrašujuće, ali nekako sam ostala pribrana da bih bila prisutna, da ne bih izgubila svijest, da bih komunicirala sa ljekarima, da vidim šta se dešava. U Beogradu je bilo jako lijepo, stvarno, doktori su bili predivni, sestre još bolje. Gledali kao da sam njihovo rođeno dijete i dolazili tu i zasmijavali me. Davali su mi podršku u bolnici i dan-danas se čujem sa svima iz bolnice i drago mi je zbog toga kako sam ja to mogla da preživim - istakla je hrabra djevojčica.
Prije izlaska iz bolnice, 23. maja Jovani su doktori otkrili glavu i bili uz nju kada su je emocije preplavile vidjevši sebe nakon dva mjeseca bez zavoja.
- Taj dan kada sam trebala da izađem, 23. maj, oni su meni otkrili glavu i svi doktori su u toj prostoriji gdje sam se ja previjala stajali i ja sam krenula da plačem. Nisam se vidjela dva mjeseca, nisam znala kako to izgleda. To je sve onako čudno, zato što su se tada još vidjeli konci, vidjela sam rane. Krenula sam da plačem, a svi doktori su me grlili, pričali da će to sve da bude normalno, da ću da budem ista ja, da se ne brinem. Tako da nekako su mi oni, doktori i sestre, u tom momentu bili najveća podrška tokom liječenja - priča Jovana.
Previjanja su svaki drugi dan, a strah i bol koju je Jovana osjećala uz podršku divnih ljudi i medicinskog osoblja bila je sve manja.
- Imala sam bolove jer sam od čela pa sve do pola glave imala vještačku kožu da bi se napravilo masno tkivo i svi ti nervi što su mi bili iščupani, dok mi je drugi dio glave bio otvoren. Primijetili su da me previjanje boli, ali su se trudili da mi pozitivnom energijom suzbiju strah - dodaje Jovana.
Ipak osoba koja se sa Jovanom u najtežim danima budila i legala, koja je za ovu hrabru djevojčicu heroina priče, jeste njena baka koja je ležala sa njom u bolnici.
(Telegraf)
