Centar za zapošljavanje (Jobcenter) u njemačkom gradu Lajpcigu dobio je sudski nalog da beskućnom paru, koji prima građanski dodatak (Bürgergeld), plaća hotelski smještaj – i to iako troškovi višestruko premašuju maksimalno dozvoljenu kiriju.
Ova socijalna naknada namijenjena je prvenstveno dugoročno nezaposlenim osobama, ali je u ovom slučaju sud prepoznao specifične okolnosti koje su natjerale institucije da reaguju drugačije.
Odbijeni i poslati u prihvatilište – sud ih vratio u hotel
Par je od maja 2023. primao građanski dodatak, ali su tek u novembru, s dolaskom hladnog vremena, podnijeli zahtjev da im se refundiraju troškovi dvokrevetne sobe u jednostavnom hostelu – 70 evra po noćenju, što na mjesečnom nivou iznosi oko 2.000 evra.
Jobcenter je taj zahtjev odbio uz obrazloženje da to višestruko premašuje maksimalni iznos kirije za dvoje korisnika – koji iznosi svega 475 evra. Umjesto toga, uputili su ih u prihvatilište za beskućnike. Međutim, par je odbio taj prijedlog, navodeći da bi tamo bili razdvojeni jer sklonište razdvaja muškarce i žene, a parovi se ni ne prihvataju. Dodatno su istakli da su, kao zavisnici, nepoželjni zakupci i da uprkos velikim naporima nisu uspjeli da pronađu stan.
Sud: "Ne možete ih izbaciti na ulicu"
Socijalni sud u Lajpcigu stao je na stranu para i presudio da Jobcenter mora da pokrije troškove hotela – bez obzira na to što oni premašuju zakonom definisane "razumne troškove stanovanja".
Sud je naveo da je nemoguće očekivati od para da se odvoji ili preseli u prihvatilište koje im ne pruža osnovne uslove života. Takođe je istaknuto da bi preseljenje van grada, što je bio još jedan prijedlog centra, bilo potpuno neprimjereno jer oboje moraju svakodnevno da posećuju kliniku u Lajpcigu zbog liječenja od zavisnosti.
Presedan koji upozorava institucije
Ova odluka otvara ozbiljno pitanje načina na koji se sistem odnosi prema najugroženijima. Sud je jasno poručio: nije prihvatljivo da se svi korisnici socijalne pomoći automatski premještaju u najjeftiniji zajednički smještaj. Svaki slučaj mora da se posmatra pojedinačno, sa uvažavanjem ljudskog dostojanstva i realnih potreba.
Jer u suprotnom – kako je upozoreno u presudi – centri za zapošljavanje bi mogli da svaki sličan slučaj rješavaju isključivo najjeftinijim rješenjem, bez obzira na posljedice po same korisnike.
(Fenix)
