Svijet je uzdrmala vijest da je Izrael pokrenuo napade na Iran. Glavni razlog za napad je postojanje nuklearnog programa u Iranu koji je bio u centru pažnje Amerike i saveznika. Isključićemo za sada trenutnu situaciju i vratiti se u teorijski okvir, zašto Iran ne može imati nuklearno oružje? Međunarodni dogovori su pali, kako tvrde izraelski zvaničnici, iako im je zabranjeno Iran razvija nuklearno oružje.
Već decenijama, međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama i saveznicima, kategorički se protivi tome da Iran razvije nuklearno oružje. Ova tema ostaje jedno od najosjetljivijih geopolitičkih pitanja Bliskog istoka, sa potencijalom da izazove regionalne, pa čak i globalne posljedice. Ali, postavlja se i suštinsko pitanje – da li zabrana Iranu da ima nuklearno oružje znači pokušaj kontrole nad njegovim suverenitetom i pravo da sam odlučuje o svojoj bezbjednosti?
Strah od domino efekta
Najčešći argument protiv iranskog nuklearnog programa jeste potencijalna destabilizacija regiona. Ukoliko Iran postane nuklearna sila, postoji realna opasnost da će i druge zemlje Bliskog istoka – poput Saudijske Arabije, Еgipta ili Turske – krenuti istim putem. To bi stvorilo novu trku u naoružanju u jednom od najnapetijih dijelova svijeta, gdje su sukobi, sektaške podjele i spoljni uticaji već svakodnevica.
Takođe, skeptici tvrde da bi nuklearni Iran mogao biti veća prijetnja Izraelu, koji već posjeduje nuklearni arsenal, iako to nikada nije službeno potvrđeno. Ovaj balans sile, koji trenutno funkcioniše uz američku vojnu podršku Izraelu, bio bi ozbiljno narušen ukoliko Teheran stekne nuklearno oružje [1].
Koga ugrožava Iran?
Iako ne posjeduje nuklearno oružje, Iran već sada ima snažan uticaj u regionu kroz mrežu proiranskih organizacija i milicije. Zabrinutost se ne odnosi samo na potencijalnu bombu, već na način na koji bi je Iran mogao koristiti kao politički ili vojni alat. Direktno ugrožene zemlje su:
Izrael, koji vidi Iran kao egzistencijalnu prijetnju, posebno zbog iranske podrške Hamasu i Hezbolahu [2],
Saudijska Arabija, koja s Iranom vodi regionalni „hladni rat“ kroz sukobe u Jemenu, Iraku i Siriji [3],
Zalivske monarhije, koje se boje jačanja iranskog političkog uticaja i širenja ideološkog uticaja kroz šiitsku populaciju [4],
SAD, koje Iran smatraju prijetnjom svojim saveznicima i interesima u regionu, te ga godinama drže pod snažnim sankcijama [5].
Takođe, Iran podržava militantne grupe širom Bliskog istoka, uključujući Hute u Jemenu, proiranske milicije u Iraku i Siriji, te Hezbollah u Libanu [6].
Zašto postoji konflikt Izraela i Irana?
Sukob između Irana i Izraela nije nov, ali se intenzivirao nakon Islamske revolucije 1979. godine, kada je Teheran proglasio Izrael „nelegitimnom cionističkom tvorevinom“. Iran redovno prijeti uništenjem Izraela, dok Izrael sprovodi vojne operacije protiv iranskih ciljeva u Siriji i napade na iranske nuklearne objekte putem sajber-napada i atentata [7].
Iran, sa svoje strane, podržava pokrete otpora poput Hezbolaha i Hamasa, tvrdeći da ne želi uništiti Izrael, već „osloboditi Palestinu“ [8].
Kakav odnos Iran ima sa zemljama okruženja?
Irak: Iran ima jak uticaj kroz šiitske partije i oružane grupe koje dominiraju političkom scenom nakon američke invazije 2003. [9].
Sirija: Savezništvo sa režimom Bašara al-Asada je trajalo više od decenije, a Iran je poslao milicije i vojnu podršku tokom građanskog rata [10].
Liban: Kroz Hezbolah, Iran ima političku i vojnu infrastrukturu uz izraelsku granicu [11].
Zalivske zemlje (UAЕ, Bahrein, Katar): Odnosi su napeti, iako povremeno dolazi do pokušaja diplomatskog otopljavanja.
Afganistan i Pakistan: Iran koristi meku moć kroz religiju i trgovinu, i održava kompleksne odnose sa talibanima i šiitskom dijasporom [12].
Pitanje prava i dvostrukih standarda
Iran je potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i formalno tvrdi da ne teži razvoju atomskog oružja, već nuklearne energije u civilne svrhe. Međutim, Zapad mu ne vjeruje – djelimično i zbog tajnih programa u prošlosti [13].
Godine 2015. Iran je pristao na međunarodni sporazum (JCPOA) kojim su ograničeni njegovi nuklearni kapaciteti u zamjenu za ukidanje sankcija. No, 2018. godine, administracija predsjednika Trampa povukla je SAD iz tog sporazuma, što je dovelo do njegovog raspada [14].
Iranski pogled: adut u pregovorima ili pitanje opstanka?
Iran se ne osjeća kao agresor, već kao izolovana sila pod stalnim prijetnjama. Teheran tvrdi da mu se uskraćuje ono što druge sile već imaju, te da se nuklearni program koristi kao sredstvo pritiska za potčinjavanje njegove spoljne politike.
Za iranske lidere, mogućnost razvoja nuklearne tehnologije predstavlja sredstvo odvraćanja, ali i alat za međunarodnu pregovaračku poziciju. "Ako imamo oružje, niko nam neće prijetiti invazijom", poruka je koja se često može čuti u unutrašnjim debatama [15].
Gdje je ravnoteža?
Ključno pitanje ostaje: da li je moguće pronaći ravnotežu između prava Irana da štiti svoju suverenost i globalne potrebe da se spriječi širenje nuklearnog oružja? U idealnim uslovima, svijet bi težio potpunom razoružanju – ali realnost pokazuje suprotno. Pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN-a, uključujući SAD, Rusiju i Kinu, posjeduju veliki nuklearni arsenal, dok se drugim državama taj pristup zabranjuje.
U tom kontekstu, iranski argumenti imaju težinu, ali i ograničenja – jer pitanje nije samo šta država želi, već i kakve posljedice njene odluke mogu imati po cijeli svijet.
Sprečavanje Irana da razvije nuklearno oružje jeste pokušaj da se sačuva regionalna stabilnost, ali i održanje postojećeg poretka moći. Istovremeno, takva zabrana može izgledati kao izraz političkog licemjerja i nepoštovanja prava jedne suverene države.
Rješenje ne može biti jednostrano – ono zahtijeva transparentne međunarodne sporazume, međusobno poštovanje i jasno definisane bezbjednosne garancije. Samo tako se može izbjeći novi rat, a Bliski istok pretvoriti u prostor saradnje, a ne stalne prijetnje.
