Na dan kada se obilježava 20 godina od smrti lidera grupe Nirvana, bavimo se mogućim razlozima zbog kojih on više nije sa nama.

U subotu 5. aprila navršavaju se tačno dvije decenije od kada je Kurt Kobejn izvršio samoubistvo. U trenutku smrti, Nirvana je bila najpopularnija rok grupa na svijetu, a on je važio za predvodnika cijele jedne generacije. Zašto bi neko u tako zavidnoj situaciji sebi oduzeo život? Da bismo došli do odgovora, prisjetimo se šta je Nirvanu učinilo tako velikom grupom.

Nakon ne pretjerano zapaženog debi izdanja „Bleach“, grupa potpisuje ugovor sa velikom etiketom Dejvida Gefena. To je značilo da imaju više vremena u studiju, a budžet za snimanje bio je mnogo veći nego za „Bleach“. Za produkciju je bio zadužen Bač Vig, tad poznat po radu sa noise bendom Killdozer, dok je miksovanje uradio Endi Volis koji je prije Nirvane sarađivao sa grupama kao što su Slayer, Sepultura i The Cult. Obojica su bili (a i sad su) cijenjena imena iza miksete i nimalo jeftina. To je sve standardna procedura kada snimate za veliku diskografsku kuću - izdavač vam pripremi teren (čitaj pare), a na vama je „samo“ da snimite dobar album i onda svima donesete novac. U zavisnosti od prodaje albuma, bend pada u zaborav ili postaje popularan. Naravno da tiraž nije uvijek povezan sa kvalitetom, ali teško ćete pronaći remek djelo koje se prodalo u par hiljada primjeraka, kao i potpuni promašaj koji je kupilo 20 miliona ljudi. Najrjeđe od svega dešava se ono što je i najteže – da je album remek djelo i da se proda u milionskom tiražu. „Nevermind“ je štiklirao obe stavke.

Osamdesetih su svirali mnogi bendovi koji su uticali na Kurta (Dinosaur Jr, Hüsker Dü, The Replacements, Pixies) ali niko od njih nije doživio popularnost kao Nirvana. Najbliže tome prišli su Sonic Youth pločom „Goo“ (1990) ali u poređenju sa „Nevermind“ tiražom njihov uspjeh je zanemarljiv. Nakon „Nevermind“, na alternativnu muziku počelo je da se gleda drugačije, prije svega jer su veliki izdavači skapirali da lovu ne donose samo ljigave pop zvijezde kao Maraja Keri, Vitni Hjuston i Majkl Bolton. To je i razlog zašto su nakon „Nevermind“ počeli da potpisuju ugovore sa svakim drugim gitarskim bendom u kom su svirali dukogosi momci, po mogućstvu iz Sijetla. Iako je ta pomama vremenom jenjavala, posljedice Nirvaninog uspjeha vidljive su i danas. Kurt Kobejn i „ona dvojica“ širom su otvorili vrata uspjehu koji danas uživaju npr. Arcade Fire i The National, odnosno uticaju jednog specijalizovanog sajta za indi muziku. Bez Nirvaninog uspjeha, teško da bi Pitchfork svakodnevno posjećivalo 200.000 - 250.000 ljudi.

Danas svi znamo da je sa muzičke strane „Nevermind“ Kurtovo remek djelo i o tome ne treba trošiti riječi. Što se tehničkog djela tiče, Vig i naročito Volis, nesumnjivo su doprinijeli da grupa zvuči još pitkije. Iako je bend po završetku snimanja bio zadovoljan produkcijom, kada je album objavljen Kurt je rekao „da ga nervira ušećerena produkcija nekih pjesama i da mu sopstveni bend na momente zvuči kao Mötley Crüe “. Kompromis ili nešto drugo, sigurno je da popularnost Nirvane ima veze i sa tih nekoliko tehnički ušećerenih pjesama. Ploča bi se svakako prodala u milionskom tiražu, ali pitanje je da li bi ti milioni bili dvocifreni da se Kurtu nisu javljali „ Mötley Crüe fleševi“. U jednom intervjuu nakon objavljivanja ploče je rekao „Iskreno, voleo bih da je produkcija albuma „Nevermind“ bila manje komercijalna. To bi značilo da sada mogu komotno da živim od svoje muzike, umjesto što me nazivaju mesijom ili genijem. Ne želim cijelog života da moj rad bude pod lupom desetina miliona ljudi.“ Ova izjava je možda i ključna kada je riječ o traženju odgovora iz naslova teksta.

Ako se složimo da je većina ljudi površna , da ne kažem neku težu riječ, jasno je da je takav i veliki broj „Nevermind“ kupaca. Kurtu je bilo jasno da je među njegovom publikom mnogo manje ljubitelja bendova koji su na njega uticali, nego fanova muzičara od kojih mu se prevrće u stomaku. On je zapravo želio sličnu popularnost koju su imali Sonic Youth – da svira muziku koju voli, a da pri tom ne bude baš anoniman, tj da može da živi od svog rada. Umjesto toga, dobio je desetine miliona dolara, ali i razvlačenje po tabloidima, tračeve, pritisak diskografske kuće, velika očekivanja i još veću odgovornost. Od kada su postali popularni, znao je da prihodi desetine porodica zavise od njegovog sljedećeg poteza. Buntovnik i panker u duši koji se bori protiv onih koji imaju milione (na naslovnoj strani časopisa “Rolling Stone“ pojavio se u majici na kojoj je pisalo „Corporate magazines still suck“) možete misliti kako se snalazi u tome.

Njegovo odbijanje da bude predvodnik generacije i tinejdžerski idol nije bila poza, on jednostavno nije bio spreman za sve to. Nažalost, stepen popularnosti i velike novce ne možete tek tako kontrolisati. Uz sve to, svakako treba imati na umu i njegove probleme sa drogom, koji su u uzročno-posljedičnom odnosu sa svime pomenutim.

Od uspjeha ploče „Nevermind“ Kurtova unutrašnja borba da istjera svoje po svaku cijenu, bila je konstantno prisutna. „In Utero“ i famozni „Unplugged“ bili su lagani prelaz ka nečem novom. U nekoliko intervjua iz 1994. rekao je da mu se R.E.M. sve više sviđaju, kao i da sledeći album Nirvane neće biti toliko bučan. Činilo se da nije mnogo mario što su milioni tinejdžera očekivali novi „Smells Like Teen Spirit“. Bilo mu je važno da bude dosljedan samom sebi, makar izgubio veliki dio publike.

Ipak, sve te borbe koje su se dešavale u njemu, bile su izgubljene kada je 5. aprila 1994. pucao u sebe. Kako tada nikog nije viđao, tačno stanje u kom je bio tih dana i dalje je misterija. Gas Van Santov kreativni pokušaj da odgovori na to pitanje filmom „Posljednji dani“ ponajviše mi miriše na realnost. A možda je ipak bilo skroz drugačije. A možda je to sad potpuno nevažno.

Ma koliko samoubistvo bilo sebičan i kukavički čin (što svakako jeste), u Kurtovom možemo pronaći izvesnu pozitivnu simboliku. On je svojim odlaskom pokazao srednji prst svima koji su ga vidjeli kao zlatnu koku, svim onim japijima iz mejdžor etiketa koji su potpisivali ugovore sa raznim kvazi grandž grupama kao Bush, Ugly Kid Joe, Stilstskin ili Stone Temple Pilots. Njemu je bilo savršeno jasno kako ovaj materijalni svijet funkcioniše i prije nego što je postao milioner. A kada mu se to desilo, sve vrijeme se borio da ne postane važan šraf u mehanizmu svojih neprijatelja. Nažalost, nije bio dovoljno jak, i sa manje od dva i po sata snimljene muzike (koliko zajedno traju tri zvanična Nirvanina albuma) zauvijek je otišao u legendu.

Ljudski porivi i načini da se zarade pare bili su odvratni i 1994, a dvije decenije kasnije samo su gori. Dovoljno je da bacite pogled na top liste, najgledanije/najslušanije tv kanale, radio emisije, reklame... Kada malo bolje razmislim, svijet koji iskrenost sve češće tretira kao ozbiljnu manu, a individualizam i kreativnost se ubijaju na svakom koraku, nisam siguran da je zaslužio da ima nekog kao što je Kurt Kobejn.

Vladimir Skočajić , B92