Tek u 30-im, što je za pop standarde prilično kasno, postala je zvijezda, a mnogo toga već prošla je u svom životu do tada.

Kao dijete bila je u komi (posljedica upale pluća), kao djevojka radila je za BBC u Njujorku, izlazila sa Endi Vorholom i drugim njujorškim "facama", pobjegla iz nasilne veze, bila vozač "New York Dolls"-a, osnovala ženski bend, i formirala "Blondie".

Danas sa 76 godina, Debi Hari, kada se osvrne unazad kaže:

"Uvijek sam voljela da se krećem u životu. Nešto bi me zainteresovalo i htjela sam da vidim šta je to. Da, bilo je momenata kada bih pomislila

"Bila si takva budala" . Osvrneš se unazad i vidiš sve greške koje si napravio i pitaš se što si uopšte to uradio. Ali, sve u svemu, mislim da sam imala sreće. I da sam bila srećna".

Njena najveća greška bila je, kaže, novac.

"U stvari to što nisam dovoljno vodila računa o poslu, biznisu, novcu jer sam samo bila zainteresovana da stvaram muziku i nastupam".

80-ih godina, Debi Hari i Kris Stejn, gitarista grupe "Blondi" (bili su u vezi već 13 godina), izgubili su - sve.

Njihov debitantski album "Blondi" izašao je 1976. godine i oni su godinama išli sa turneje na turneju. Imali su šest hitova na mestu broj 1 britanske listei prodali 40 miliona ploča. Kada im je američka poreska služba ispostavila račun za godine neplaćenog poreza, izgubili su svoju kuću u Njujorku. Ćuveni IRS uzeo je tada ne samo kuću već i garderobu Debi Hari a da stvar bude gora, Stajn je tada bio u bolnici zbog autoimune bolesti sa kojom se borio. Narednih godina Debi Hari je brinula o njemu a nisu znali ni kako će platiti njegov bolnički račun. To je značilo i kraj benda.

Da stvar još bude gora, oboje su u to vreme bili na heroinu. O tom periodu Debi Hari otvoreno i opširno piše u svojoj autobiografiji.

"Ja se u stvari ne kajem što sam koristila heroin, kajem se samo zbog sveg tog vremena koje je izgubljeno. Bilo je to na momente lično izlječenje od nekih stvari, kao neko nužno zlo. To je bilo teško, depresivno vrijeme u mom životu".

Iz svega se izvukla, kako kaže, kao i svi drugi. "Ideš na neki program, terapiju. Nije lako". Misli da je danas u Americi još veći problem zavisnosti nego u vrijeme njene mladosti, od raznih opijata."

Debi Hari, koja je usvojena kao beba, odrasla je u Nju Džersiju i sada, u poznim godinama, otvoreno priča i o vječitom strahu sa kojim je živjela - da će biti ostavljena opet. Debi Hari usvojena je kada je imala tri mjeseca a znala je da je usvojena od 4. godine. Krajem 80-ih, kada je već bila zvijezda, pronašla je biološku majku, koja je bila pijanistkinja ali nije željela da ostvari kontakt sa Debi.

"Nije mi bilo teško da o tome pišem u knjizi, sada kada sam odrasla. Mislim da svi imamo u sebi neki dio koji vas povremeno gnjavi, i ne možemo da ga se otresemo. Moj je bio taj stalni strah, negdje u mojoj podsvijesti, da će me roditelj ostaviti i da se nikada više neće vratiti. Mislim da sam sada, u poznim godinama, razriješila sve te stvari, sama sa sobom, i drago mi je što je to gotovo".

Kada je završila koledž, preselila se iz Nju Džersija u Njujork i radila kao konobar, prijavljivala se neuspješno na razne audicije, nastupala sa nekim bendovima. Nije išlo i vratila se u Nju Džersi.
 

U vrijeme njene velike popularnosti, tek nekoliko žena bilo je posmatrano seksualnim objektom, kao ona. Njeno lice učinili su besmrtnim fotografije na omotima "Blondi" albuma. I čuveni portret Endija Vorhola. Zbog svoje fotogeničnosti, odvažnog izbora odjeće i duge plave kose, Debi je brzo postala ikona pank muzike.
 

"Ne znam da li sam uvijek bila svjesna pažnje koju izazivam kod muškaraca. Svi mi imamo lične nesigurnosti, ne znam zato. S druge strane, bila sam svjesna da sam ušla u šou biznis i da je važno biti performer, privlačiti pažnju. Kažu da seks prodaje, i ja sam bila svjesna toga. Ali, željela sam da to bude pod mojim uslovima, kada ja to želim. Bilo je perioda kada bih puno radila, pisala, i niko to ne bi puno primjećivao, cijenio. A onda bi muzička kuća, bez mog znanja, stavila poster mene u providnoj bluzi. I da, bila sam vrlo bijesna".

Debi Hari srećna je što su žene u muzičkoj industriji danas mnogo jače nego što je to bilo u njeno vrijeme. "Divim se ženama koje su tako talentovane, koje stvaraju i izvode muziku. Meni su prava inspiracija".
 

A kako izlgeda ostariti?
 

"Užasno je", smije se ali na pitanje kada je bila najsrećnija u životu kaže "Sada sam prilično srećna".
 

Nadživjela je mnoge svoje prijatelje, poput Endija Vorhola, Dejvida Bouvija i Džoija Ramonea.
 

"Bilo je puno situacija u mom životu kada sam se suočavala sa smrću, kada su mi odlazili bliski ljudi, i imam sreću što imam jak instikt za preživljavanjem, to je moja sreća"
 

Nema puno toga što bi drugačije uradila, kaže. "Svi mi pravimo greške. I treba da učimo iz njih. Pa onda da pravimo drugačije greške", smije se.
 

Tek posljednjih godina, priznaje, pomislila je da je možda mogla da ima djecu, da bi bilo lijepo da ih je imala.

"Ali, ne znam da li bih mogla to da uradim dok sam toliko naporno radila. Ja sam tip čoveka koji se daje mnogo svemu što radi. Ne bih mogla bebu nekome da dam da je pričuva dok ja radim. Ja bih stvarno voljela da budem uključena sto posto u sve vezano za bebu".
 

I dalje radi, piše, nastupa. "Ne znam koliko ću još dugo moći da radim, ali uživam u tome. To je moj život i ljudi još žele da me vide. Ja sam stvarno imala puno sreće. I čini mi se da sam sve više svjesna toga".
 

Danas živi u Nju Džersiju i ima četiri kućna ljubimca.