Njegova lirika označila je raskid sa romantičarskom poezijom i bila obilježena misaonim skepticizmom.

Pisao je elegične, sjetne pjesme u kojima preovlađuju motivi prošlosti i samoće: "Zimska idila", "Jesen", "Ja ništa više ne vjerujem", "Tamara", "Istok"...

Bio je korektor u Državnoj štampariji u Beogradu, pisar Ministarstva unutrašnjih poslova, učitelj u Turn Severinu i diplomatski činovnik u Prištini i Solunu.

Djela: dva izdanja "Pjesama" objavljena za života i sabrana djela posthumno.

Književi kritičari smatraju da je Ilić u srpskom pjesništvu izvršio ono što je desetak godina ranije zahtijevao Svetozar Marković - odlučan raskid sa romantizmom.

Međutim, njegove književne težnje samo se djelimično poklapaju sa Markovićevim programom i sa realističkom poetikom.

U nekim pjesmama Vojislav Ilić bio je glasnik naprednih ideja svog doba, te oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti