Željko Samardžija (40) i njegova supruga Bojana vratili su se u Turjak iz Gradiške, gdje su se bavili trgovinom i drugim poslovima.
Na imanju Željkovih roditelja Danice i Milorada, uspješno su počeli uzgajati stoku. Imaju četrdeset muznih krava, bikova, teladi, ovaca… Obrađuju 200 dunuma zemlje, većinom pod zakupom, mehanizacijom koju su sami nabavili i služe za primer u ovom potkozarskom kraju.
Željko i Bojana su radne navike prenijeli i na troje djece, koja ne zaostaju za njima u staji, na njivi i drugde jer tokom cijele godine uvijek ima mnogo posla.
Željana je učenica prvog razreda Tehničke škole u Gradiški, Marko pohađa sedmi, a Dario peti razreda Osnovne škole u Turjaku.
Kada odlože torbu i nauče lekcije, obuvaju čizme, presvlače garderobu i svako od njih kreće za svojim zadacima.
- Hranimo, napajamo stoku, čistimo štalu, sakupljamo sijeno i slamu, cijepamo i unosimo drvo, brinemo o svinjama, o svemu. Svako od nas zna svoje poslove, a ja bih najviše volio da mi tata dozvoli da vozim traktor, to mi je želja – objasnio nam je najmlađi Dario svoje obaveze i otkrio planove u domaćinstvu koje vrvi od životinja i života.
On se, najradije igra sa psićima, a voli jaganjce i telad.
- Sve životinje volimo, igramo se sa njima. Kada roditelji imaju druge obaveze, mi ih pojimo, unosimo i stavljamo im sijeno i slamu. Tijesno je unutra, ali je tata obećao da će izgraditi veću štalu. Ne bojimo se da će nas krava ili bik ubosti ili nagaziti nogom u tijesnoj štali, kada raznosimo slamu, ali bilo bi dobro da imamo još više stoke – ispričao je Marko, odlikaš u turjačkoj školi kao što su i njegovi brat i sestra, zaljubljenik u selo, stoku i prostrane, već poorane njive u potkozarskoj pitomini.
Željana se opredjelila za odsjek mehatronike u Tehničkoj školi u Gardiški, do koje u jednom pravcu, poslije ranog ustajanja već u pet sati, svakodnevno putuje petnaestak kilometara.
- Ja najviše volim raditi među ovcama, ali pomažem i mami u kući. Marko i Dario su pravi poljoprivrednici, oni me stalno pitaju ima li u Gradiški poljoprivredna škola i da li se tamo polaže ispit za traktor, žele da budu traktoristi, ali su još mladi, moraju bar nekoliko godina voziti tačke pa tek onda učiti za traktor – duhovito nam svoje odnose sa marljivom braćom objašnjava Željana.
Njeni roditelji, hvale svoju djecu i njihovu odanost selu, imanju i porodici. Željko priča da je povratak iz grada ispravna odluka i da se nisu pokajali zbog toga.
- Otac je bio poštar, majka radila u „Metalu“, moja supruga je odrasla u gradu. Poslije svadbe odmah smo otvorili prodavnicu i počeli da se bavimo trgovinom, ali smo ubrzo shvatili da to nama neće obezbjediti naročite uslove za život. Ipak, zaposlio sam se u Šumskom gazdinstvu i tu proveo četiri godine, ali kada su plate počele kasniti, odlučili smo se za povratak u Turjak – priča Željko Samardžija prisjećajući se farmerskog početka i neprospavanih noći zbog teške odluke.
- Bili smo odlučni da nešto stvorimo u materijalnom smislu, da se ozbiljno posvetimo poljoprivredi. U početku smo podigli kredit, pomogali su nam prijatelji i rođaci, posebno stric Ilija Čupić, sve je krenulo na bolje. Postepeno smo uvećavali stado, nabavljali krave, bikove, ovce i drugu stoku. Imamo kompletnu poljoprivrednu mehanizaciju. Sada ne zavisimo ni od koga, svi radimo i planiramo proširiti stado, izgraditi nove objekte – samouvjeren je u svome naumu mladi farmer.
Napominju presudnim stvaranje matičnog stada, što je osnova za svakog farmera. Registrovao je poljoprivredno gazdinstvo, što im je, kaže, uveliko olakšalo u poslu.
Sloga u poslu
Djeca mnogo pomažu, kažu Željko i Bojana, radimo svi zajedno jer su staja i njive naše radno mjesto.
Ništa nije lako, ponekad je najteže prodati i naplatiti svoj rad i veliki trud. Problem nam predstavlja i administracija, stalno se traže dodatni dokumenti, podaci, zahtjevi, rješenja, odluke i ostalo ali smo i to, dodaju, uspješno savladali.
