Na suđenju bivšim pripadnicima Teritorijalne odbrane i aktivnog i rezervnog sastava policije tadašnje BiH optuženima za zločine nad srpskim civilima u Čemernu, svjedok Tužilaštva BiH Sreto Đurić rekao je da je 11. juna 1992. u Okruglici vidio tijela devet pripadnika Vojske Srpske ubijenih dan ranije na Čemernu među kojima je bio njegov brat Gojko.
Svjedok je naveo da su tijela brata Gojka, Radomira Jeftića, Žarka i Milovana Maleševića, Nedeljka Mićića, Sretena Jankovića, Manojla Đuke, Stanoje Mirkovića i Nove Cvetkovića sa Čemerna dovezena vojnim kamionom i poredana u ugostiteljskom objektu u Okruglici.
"Prišao sam bratu i skinuo njegov lančić, sat i burmu. Glava mu je s lijeve strane potiljka bila slupana, a na grudnom košu je imao dvije rane od metka. Radomiru Jeftiću bile su prebijene donja vilica i potkoljenica, a Milovan Malešević, koji je bio go do pasa, imao je dvije ubodne rane na bubrezima i kaiš na nozi", ispričao je Đurić.
On je rekao da je Sretena Jankovića prepoznao po odjeći jer "nije imao naprijed lice", dok je Nedeljko Mićić imao ubod nožem u vrat.
Đurić je dodao da je Stanoju Mirkovića, koji je bio zamotan u šatorsko krilo jer je izgorio, prepoznao po zubalu.
"Sa mnom su bili Savo Okilj sa sinom Nedeljkom i Boro Perišić. Teško je bilo to gledati, a i tijela su već počela neprijatno mirisati. Tu su bila do 12. juna. Ne znam pod kojim okolnostima su stradali, a kasnije sam čuo da je Durak iz Srednjeg sa svojom grupom bio gore", rekao je Đurić.
On je ispričao da je krajem maja njegov brat iz Zvornika došao kući u Kunosiće, u opštini Vareš, gdje je živio sa majkom. Budući da nije mogao da se vrati u Zvornik mobilisan je u komandu Štaba u Okruglici.
Đurić je dodao da je Gojko sa drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske početkom juna po naređenju otišao na Čemerno na obezbjeđenje haubica, za koje je on čuo da su tamo odvezene, te da je čuo kada su dejstvovale prije 10. juna, ali da ne zna gdje su granate padale.
"Ja sam mobilisan u Okruglički bataljon u maju 1992. kojim je komandovao Ratko Kapetanović. Tog 10. juna kada je bio napad na Čemerno bio sam na borbenoj liniji 15 kilometara od Čemerna, odakle se u 5.30 časova čula pucnjava. Sutra sam otišao u Okruglicu i vidio leševe ubijenih vojnika", svjedočio je Đurić.
Današnje ročište počelo je tako što su branioci optuženih indirektno ispitivali svjedoka Tužilaštva BiH Radoja Lazendića kome je u napadu na Čemerno ubijen sin Ljubiša, čije je poluizgorjele posmrtne ostatke pronašao pored štale Dragana Damjanovića.
Lazendić je rekao da je sa petnaestak ljudi iz Okruglice otišao na Čemerno jer je saznao da se tamo nešto dešava, te da je po dolasku ispred Damjanovićeve kuće vidio ubijenu grupu ljudi, među kojima je bio Milovan Malešević.
Svjedok je naveo da je, dok je tražio sina, u selu vidio tijela poštara Novice Ćetkovića, Gojka Đurđića, Velje Mičića, Ranke i Radojke Damjanović i njihove majke, te da su neka tijela bila izgorjela, kao što je bio slučaj sa Stanojem Mirkovićem. Među ubijenima je prepoznao i Rajka, Miloša i Đorđa Bunjevca.
Lazendić je rekao da nije vidio haubice i da ne zna da li je u štalama bila vojna oprema.
Tužilaštvo BiH optužilo je Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju, te Hamdiju Spahića da su krajem maja i u prvoj polovini juna 1992. godine, zajedno sa drugim njima poznatim licima, svjesno učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.
Optužnica ih tereti da su 10. juna 1992. godine napali Čemerno u kojem su ubili 30 Srba, među kojima je najmlađa žrtva imala 16, a najstarija više od 80 godina.
Ubijeno je desetak žena, a u napadu je paljena pokretna i nepokretna imovina Srba, koji su mučeni i ubijani.
Optužen je i Nehru Ganić, u svojstvu komandanta Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Breza, da, iako je znao ili mogao znati da njegovi podređeni spremaju napad na Čemerno, nije spriječio ovo krivično djelo, odnosno nije kaznio izvršioce.
Nastavak suđenja zakazan je za 10. januar.
