Kada žene pitate koji trenutak pamte kao najsrećniji u životu, većina će bez razmišljanja odgovoriti – rođenje djeteta.
Ali, dok beba ne stigne na svijet, buduće majke sklone su emocionalnim usponima i padovima, strahujući da li će sve biti u redu.
Prijevremeni porođaj jedan je od najvećih strahova. Svaka beba rođena prije navršenih 37 nedjelja trudnoće smatra se prijevremeno rođenom, jer propušta ključni period rasta u materici.
Kada se Kira Meldram iz Jorka porodila u 34. nedjelji, prije vremena, plašila se da će izgubiti kćerku. Bilo je razloga za strah, da. Srećom, sve je prošlo u najboljem redu, zahvaljujući prije svega odlučnosti hrabre majke koja je pratila svoj unutrašnji osjećaj i glas.
Otkako je, u 21. nedjelji, uradila ultrazvuk, doktori su joj predlagali abortus, jer je beba patila od rijetkog poremećaja crijeva. Dijagnostikovana joj je jejunalna atrezija, abnormalno sužavanje, odnosno nepotpuna formacija dijela tankog crijeva. Problem je izazvao nakupljanje tečnosti u abdomenu, nakon čega je uslijedio niz komplikacija.
Ali Kira, koja je imala nekoliko pobačaja prije nego što je začela Lili-Rouz, odbijala je da prekine trudnoću. Izračunala je – ukupno 14 puta.
– Doktori su mi svake nedjelje govorili da to učinim. Bilo je užasno slušati takav savjet iznova i iznova, a nešto mi je govorilo da će Lili-Rouz preživjeti. Toliko sam srećna što sam poslušala svoje srce umjesto ljekara.
Porodila se samo pola sata nakon što je žurno stigla na kliniku u Jorku. Skoro istog sata beba je prebačena u Lids, gdje je obavljeno više operacija koje su joj spasile život. Provela je 20 nedjelja u bolnici, prije nego što je mama napokon mogla da je odvede kući.
Posle šest mjeseci Lili-Rouz je bila srećna i zdrava djevojčica. Imala je osjetljiva crijeva, ali su ljekari, ovog puta puni optimizma, rekli da ne očekuju probleme u budućnosti.
– Kada sam otišla u porodilište, bila sam prestravljena, mislila sam da ću je izgubiti. Čekala sam, čini mi se, cijelu vječnost na njen prvi plač. Kada je, konačno, taj mali i jedva čujni vrisak izbio, osjetila sam kako me preplavljuje ogroman talas olakšanja. Bila je najljepša beba koju sam ikada vidjela. Bila je savršena.
Majčino srce slomilo se kada su joj, svega nekoliko minuta kasnije, uzeli bebu i odnijeli je u drugi grad, gdje ju je čekao komplikovan hirurški zahvat.
– Uprkos svemu, nije me napuštao osjećaj da će biti dobro. Raste, zdrava je i snažna… To je dokaz da majka uvijek najbolje zna.
Poslije četiri pobačaja, koliko ih je imala tokom dve godine, Kira je bila presrećna kada je saznala da je ponovo u drugom stanju. Prva kontrola poslije 12 nedjelja potvrdila je da je sve u redu. Ali, devet nedjelja kasnije ljekari su primetili anomaliju – bebin stomak počeo je da se puni tečnošću. Odmah su shvatili o čemu se radili i predložili Kiri da prekine trudnoću.
Međutim, nije dolazilo u obzir da odustane od svog malog čuda, kako ju je nazvala.
– Bilo mi je užasno teško kada su mi saopštili da nije dobro. Ali, znala sam da je moja djevojčica borac i da može da uspije. Nije bilo šanse da prekinem trudnoću – toliko sam dugo čekala da postanem mama… – rekla je Kira.
Išla je na ultrazvuk svake nedjelje do odlaska u porodilište. I svaki put joj se sve više slamalo srce, jer su ljekari ponavljali isto. Poslije kontrole obavljene u 28. nedjelji otkriveno je da je bebino crijevo puklo i da plodova tečnost prodire u želudac.
– Stomak mi je jako otekao. Osjećala sam se kao da nosim ogroman balon pun vode. Doktori su rekli da bi tečnost mogla da se ispusti, ali sam se plašila da će zahvat povrijediti bebu. Već je bila loše i znala sam da ne smijem da uradim ništa rizično. Uprkos užasnim bolovima, bila sam odlučna u namjeri da učinim sve što je u mojoj moći kako bih je zaštitila, inače sebi nikada ne bih oprostila.
Usljed nakupljanja tečnosti Kira nije mogla normalno da se kreće. No, čvrsto je riješila da trudnoću iznese do kraja. Beba je svijet ugledala sa svega 1,8 kilograma. Nakon nekoliko dragocenih minuta sa majkom, prebačena je u bolnicu u Lidsu. Ljekari su morali brzo da djeluju kako bi joj spasili život. Svojih prvih osam nedjelja Lili-Rouz provela je u inkubatoru.
– Izgledala je tako sićušno iza stakla, sa svim onim žicama i monitorima oko nje. Znala sam da je to najbolje mjesto za bebu, ali sam željela da je držim u naručju. Mjesecima sam čekala da je upoznam, a onda, kada je konačno stigla, nisam mogla da je uzmem u ruke. Bilo je to poražavajuće.
– Drugi put je operisana sa šest nedelja. Samo jedna do tri od 10.000 beba rodi se sa jejunalnom atrezijom. Stanje je toliko rijetko, da ljekari pišu radove o Lili-Rouz – koja je netolerantna na laktozu – kako bi pomogli budućim slučajevima.
Djevojčica je, na iznenađenje svih, brzo napredovala i iz dana u dan postajala snažnija. Kira svaki trenutak provodi uz svoje čudo, malog borca koji je poslije nekoliko mjeseci počeo normalno da se razvija. Poslušala je unutrašnji osjećaj i danas je sebi beskrajno zahvalna na tome.
