Kada se odrasla djeca svađaju, čak i ako godinama ne žive sa roditeljima, svađa može donijeti nemir cijeloj porodici. Prestala su da komuniciraju, izbjegavaju porodična okupljanja ili se jednostavno nisu pojavila, a roditelji znaju da je situacija ozbiljna. Svjesni su da ne treba da se miješaju i da zauzmu stranu, ali želja da se umiješaju i pokušaju da sve riješe je gotovo neodoljiva, piše HuffPost UK.
''Kada se odrasla djeca svađaju, roditelji se mogu osjećati bespomoćno, nesigurno da li da intervenišu ili da se povuku'', objašnjava psihoterapeutkinja Šarlot Brejtvejt. Ovu dilemu, dodaje ona, pogoršavaju nejasne granice u roditeljstvu jer ''ne postoji ceremonijalni trenutak koji definiše kada dijete postaje potpuno nezavisno'', zbog čega se mnogi roditelji osjećaju odgovorno dugo nakon što njihova djeca odrastu.
Međutim, psihoterapeutkinja savjetuje roditeljima da se ne miješaju previše u međusobne odnose svoje djece. U krajnjoj liniji, odrasli su ti koji treba da budu u stanju da riješe sukobe, a da ne dovedu roditelje u nezgodan položaj. Zato su Brejtvejt i drugi stručnjaci podijelili četiri savjeta sa HafPostom o tome kako dalje.
Oduprite se želji da popravite stvari
Iako može biti bolno gledati kako se vaša djeca svađaju, terapeutkinja Roja Rahmanzade upozorava roditelje da ne pokušavaju da posreduju, izglade stvari ili podstaknu oproštaj jer to može da im se ''obije o glavu''. Odrasla djeca mogu osjećati da se njihov bol ne shvata ozbiljno.
''Često je najbolja stvar koju roditelj može da uradi jeste da ostane povezan sa oba djeteta, a da ne zauzima stranu, i da prihvati da pomirenje ne može biti žurno ili na silu'', kaže ona. Adesioje se slaže, rekavši da medijator treba da bude neutralan, što, uprkos najboljim namjerama, roditeljima često nije lako postići.
Pokušajte da ostanete neutralni
Odrasla djeca treba sama da riješe svoje probleme, u svoje vrijeme, ako i kada budu spremna, kaže Vorvik. Ona podstiče roditelje da izbjegavaju da zauzimaju stranu, dodajući: ''Šta god da radite, ne dijelite žalbe jednog brata ili sestre sa drugim'', jer to može potkopati povjerenje.
Umjesto toga, ona savjetuje da se fokusirate na sopstveni odnos sa svakim djetetom. Iako biti neutralan ne znači da treba da ignorišete šta se dešava. ''Priznajte njihov bol i činjenicu da je situacija teška, a zatim ih pustite da se sami nose sa tim'', kaže Adesioje, sugerišući da biste mogli predložiti individualnu ili porodičnu terapiju.
Preuzmite odgovornost
Iako nije posao roditelja da popravljaju odnos između svoje djece, ''prepoznavanje bilo koje uloge koju su možda igrali u oblikovanju te dinamike može biti snažan čin preuzimanja odgovornosti'', predlaže Brejtvejt.
Na primjer, ako osjećate da ste jednom djetetu posvetili više pažnje ili zauzimali stranu u prošlosti, važno je to priznati. Takva samorefleksija može ublažiti dugotrajne tenzije i stvoriti prostor za iscjeljenje.
Brinite o sebi
Ovaj period može donijeti mnogo tuge i teških emocija, pa je ključno da se brinete o sopstvenom blagostanju. ''Gledanje vaše djece kako se svađaju može biti nevjerovatno uznemirujuće. Važno je zapamtiti da više nije vaša uloga da popravljate stvari kao što ste možda radili kada su bili mali'', kaže Vorvik.
Ako se osjećate loše, razgovor sa stručnjakom može biti od pomoći. I ne gubite nadu.
''Odnosi se mogu i mijenjaju tokom vremena. Čak i dugi periodi otuđenja mogu biti praćeni ponovnim povezivanjem, zato pokušajte da ostanete otvoreni za promjene'', zaključuje ona.
