Prije tačno 30 godina, na Ognjenu Mariju, 30. jula 1995. godine, moj otac je otišao da sačuva naše živote, da brani srpska vjekovna ognjišta, nestao, a onda prije 20 godina, opet na Ognjenu Mariju, 30. jula 2005. godine nam se vratio. Identifikovan nakon 10 godina neizvjesnosti, tuge, bola, neznanja i dostojno sahranjen, riječi su Isidore Graorac, kćerke poginulog borca Vojske Republike Srpske, ujedno i predsjednice Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske.
Tih 30 godina je prošlo kao tren, ali rana koja je ostala i danas krvari i boli istim intenzitetom i neće nikada prestati. Živjeti sa tim jedino je što preostaje i njoj i njenoj porodici, kao i svim ostalim porodicama koje su izgubile svoje najbliže.
Sjećajući ga se, pričajući šta je volio, ko je bio, ostala je trajno upisana životna, a potom i ratna sudbina jednog Srbina, čovjeka prije svega, koji je životom platio cijenu slobode.
“Pamtim da nikada nije bio nacionalista, da je ljude volio bez obzira ko su, da i danas kada neko o njemu govori, govori da je bio dobar čovjek, drug, da mrava nikada nije zgazio. Svi koji ga spomenu, spomenu ga sa osmijehom. Takav i jeste bio moj otac. Ponosna sam na njega, i ja i moja sestra Slavica i naša majka Grozda”, kaže Isidora i dodaje da uspomenu na njega prenose svojoj djeci, sa namjerom da ga bar ovako upoznaju, da sutra budu ponosni na njega i da sa poštovanjem govore da je njihov deda dao život za Republiku Srpsku.
Danas, sjećajući se tog dana 1995. godine, kaže, pamti i nikada ga zaboraviti neće, krenuo je na put sa kog se živ nije vratio, ali podjednako je boljelo i to što su njegove posmrtne ostatke tražili 10 godina, iščekujući svaki dan poziv, glas, poruku da je pronađen. I kao da nije bilo tih 10 godina, boljelo je isto, bilo je preteško i pretužno shvatiti da oca, supruga, brata, prijatelja Steve Graorca nema. Dao je svoj život za Republiku Srpsku, za život u miru, na svojim vjekovnim ognjištima, dao je život da bismo danas bili slobodni i svoji.
“Zato danas svi mi dugujemo njima, podjednako kao i našim potomcima da istina o stradanju Srba na ovim prostorima bude zapisana, dokumentovana kroz jedan digitalni zapis, kroz naše sjećanje i svjedočenje i zato pozivam sve da ispričaju istinu o sudbini svoje porodice. Mi pričamo danas, da bi nas slušali naši potomci, da bi iz naše sudbine izvlačili pouke i nikada više ne dozvolili da se ovako nešto ikome ikada dogodi”, kazala je Isidora Graorac, ostavljajući trajno svjedočanstvo o stradanju svog oca.
Rane su tu, one bole kao da godine ne prolaze, ali rane nas i opominju da nikada ne zaboravimo ko smo i šta smo. Moramo cijeniti žrtvu koju smo kao narod podnijeli, da nas budućnost ne bi “podsjećala” nekim novim stradanjem. Prošlost je podjednako važna kao i budućnost i zato ostavite trag o svom stradanju za budućnost nas i naše djece.
“Ja sam ponosna kćerka svog oca i znam da bi i on bio ponosan na nas jer ne dozvoljavamo da njegova smrt ostane nezabilježena, da se ne zna šta se desilo tih ratnih godina, da su ljudi ubijani, da su nestajali, da i danas još uvijek se “svojoj kući” nije vratilo 1617 osoba sa spiska nestalih iz Republike Srpske. Zbog njih i zbog svih 24000 poginulih i ukupno 35000 stradalih Srba ne smijemo ćutati. Niko ne smije ćutati. Grobovi nas opominju, grobovi nas podsjećaju da o njima pričamo, zapisujemo, snimamo svjedočanstva, za istoriju, za budućnost”, podvukla je Isidora Graorac, koja je danas za Memorijalni centar Republike Srpske, ostavila trajno svjedočanstvo o stradanju svog oca, o sudbini svoje porodice.
Denis Bojić, direktor Memorijalnog centra Republike Srpske, ističe značaj ovakvih svjedočenja kao ključnih za očuvanje istorijske istine. Memorijalni centar intenzivno radi na prikupljanju i evidentiranju svih dostupnih svjedočanstava koja govore o stradanju srpskog naroda, s ciljem stvaranja najveće objedinjene baze audio-video svjedočanstava članova porodica poginulih i nestalih civila i vojnika iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.
