Glumica Ljiljana Krstić 1995. godine dobila je veliko priznanje “Dobričin prsten”, a uprkos tome mnogi je danas ne pamte.
Preminula je 12. aprila 2001. godine i ostavila je veliki trag na pozorišnim daskama.
Osim što je bila prvakinja beogradske pozorišne scene, pretežno igrajući u “Ateljeu 212”, gledali smo je i kao Joku u “Đekni”, svekrvu u “Petrijinom vijencu”, staricu u “Spasitelju” sa Denisom Kvejdom i drugima.
Iako je dosta radila sa legendarnim Ljubom Tadićem, čak i on je svojevremeno izjavio da ne može da je definiše, a bila je toliko skromna da se nije ni predstavljala kao glumica.
U jednom od rijetkih intervjua to je i obrazložila:
– Ja sam glumica tamo, na sceni, izložena sam očima publike. Tamo se odvija moj život, koji može biti predmet interesovanja javnosti. Oduvijek sam mislila da je to dovoljno. Da tu ljudi mogu da saznaju o meni sve što ih zanima, da sami stvore nekakav sud. Izvan scene nisam glumica. Izvan scene, mislila sam, svako interesovanje za mene je nepotrebno. Mnogo sam putovala i nikad, bilo u zemlji ili inostranstvu, dok bih popunjavala neki upitnik u hotelskim recepcijama nije se desilo da u rubrici “zanimanje” napišem da sam glumica. Umjesto toga, redovno naznačim: “službenica”. Ali, ne što se stidim svog poziva, ne što mislim da je nedostojno biti u jednoj takvoj profesiji, nego, čini mi se, glumica je nepotrebno isuviše izložena – rekla je Ljiljana svojevremeno, prenosi "Yugopapir".
Ljiljana Krstić je jedina naša glumica, a jedna od malobrojnih u svijetu, koja u raskošnom buketu životnih uloga, ima ne samo pet već i petnaestak opojnih cvetova.
"Jednom riječju, Ljiljana Krstić je glumica veća od svoje slave. Razlog: urođena skromnost, pretjerana i antiglumačka, kao što priliči nesuđenoj pravnici iz porodice intelektualaca – otac dr Marko, filozof i pedagog, majka Desanka učiteljica. Ova knjiga na najljepši način uzdiže sjajnu umetnicu na zasluženi pijedestal. “Pravda je spora, ali…” nastavak i vrapci znaju", napisao je Dušan Mihailović predstavljajući Monografiju o Ljiljani Krstić.
Šira publika Ljilju najviše pamti kao Joku u seriji "Đekna još nije umrla, a ka' će, ne znamo", koja je proslavila i splitsku glumicu Arijanu Čulinu.-
- Ljiljanu sam upoznala još kao mlada djevojka prilikom snimanja "Đekne". Mogu reći da sam imala sreće raditi i učiti od velikih glumaca, među kojima je bila i ona. Čini mi se da je to bilo vrijeme u kojem se više držalo do naše profesije, a i kriterijumi su bili puno viši. Prećutno je postojala neka hijerarhija i poštovanje. Ljiljana Krstić bila je istinska diva tog vremena, odmjerena, profesionalna, glumica sa stavom, svjesna onog što nosi u sebi. Meni kao tada pripadnici mlađe generacije delovala je na prvi pogled čak i strogo, hladno, međutim, budući da sam imala prilike provesti s njom duže vremena, pomalo sam otkrivala jednu toplu, vrlo jednostavnu osobu. Uostalom, zar nisu uglavnom svi veliki umetnici upravo takvi? Moćni i jednostavni u isto vrijeme - sjeća se Arijana.
I prvakinja Drame Narodnog pozorišta u Beogradu imala je samo divne riječi za stariju koleginicu.
- Nije nimalo lako, ali je veoma, veoma važno, bolje reći neophodno, da se sjećamo velikana umjetnosti, posebno onih koji su pomerali granice. Velika glumica Ljiljana Krstić je obilježila svojim ulogama najznačajnijih 50 godina u razvoju našeg pozorišta, a prije svega u razvoju glumačkog izraza - kaže Stela. Ona naglašava da je Ljiljana maestralno igrala klasike, isto tako, superiorno, kao i autore novih pravaca svjetske dramaturgije, a posebno ističe predstavu "Ko se boji Virdžinije Vulf", koja je označila prekretnicu u pozorištu kod nas, ali i u svijetu.
- Možda je sazrelo vrijeme, budući da je bilo pokušaja i prije 15 godina, da se ustanovi nagrada za glumu "Ljiljana Krstić". Postoje snimci predstava, TV i filmska ostvarenja; mogli bi studenti glume i mladi glumci mnogo da uče od nje, bar mislim da bi bilo dobro - zaključila je Stela Ćetković.
