Na današnji dan prije 24 godine umrla je legenda: Toma Zdravković...

Toma Zdravković, za prijatelje Dado, rođen je 20. novembra 1938. godine u Aleksincu, ali se ubrzo, poslije rođenja, sa roditeljima preselio u Pečenjevce, u blizini Leskovca. Odrastao je u nemaštini i siromaštvu, kao jedno od petoro djece i vrlo brzo je shvatio da ga život na selu ne privlači, niti je sebe mogao da zamisli kao individulnog poljoprivrednog proizvođača koji šuruje sa društvenim sektorom. Umjesto o njivi, dječački naivno, maštao je o pjevanju: oni koji su ga slušali kako pjevuši, vrtjeli su glavom i tvrdili da "tu ima nečega". Šta konkretno, nisu znali jer im Toma, onako mršav i žgoljav, nikako nije ličio na pjevača koji je u seoskim predstavama morao da bude korpulentan i jak.

Ohrabren punoljetstvom, Toma je riješio da krene u svijet preko neizbježnog Leskovca. Tu je, sasvim slučajno, gladan i promrzao, upoznao Silvanu Barjaktarević (kasnije Armenulić) i na njenom primjeru se uvjerio da od muzičke budućnosti ništa nema bez kafane.

Sredinom pedesetih, kafane su imale rang kulturnih ustanova. U njima se nije provodilo vrijeme — tu se živjelo. Jelo, piće i domaćinska usluga bili su svetinja, baš kao i muzika na čijem se imenu gradio "imidž" kuće i njen ugled. Odlazak u kafanu bio je umjetnički doživljaj, daleko sadržajniji od pokretnih filmskih slika ili pozorišne drame. Još kad krene pjesma, u oblaku dima i hektolitru alkohola — umjetnosti nikad kraja!

Po prvi put u takvom okolišu našao se Toma Zdravković u leskovačkoj "Dubočici". Nije mu bilo teško da uleti u film čiji su kadrovi, samo za posmatrače, stalno bili jednolični: tura pića, tura pjesme, tura od gostiju, tura za goste. U muzikantskim krugovima brzo se čulo da u Leskovcu pjeva "neki Toma" i da sve zna: narodne, zabavne, starogradske pesme, francuske šansone i italijanske kancone. Sa reputacijom muzičkog mahera, uputio se u tuzlanski hotel "Bristor" i na licu mjesta šarmirao publiku koja je iz večeri u veče punila salu. Postao je lokalni estradni heroj, ali se tim nije zadovoljavao: želio je da sam nešto komponuje, prčkao je po klaviru, i konačno napravio pjesmu "Anđela" za koju je bio ubijeđen da je genijalna, ali kad je vidio da mu se orkestar smije — shvatio je da još nije kompozitor.

U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio. Upoznao je visoku, vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika, studentkinju u Beogradu. Za nju je našao stan u Tuzli, maštao o venčanju, uveren da se tako moralne devojke više ne sreću. Jednog dana, našao je Slavičin dnevnik i šokirao se: njegova mezimica pedantno je vodila podatke o svom intimnom životu sa poznatim i nepoznatim muškarcima. Želeći da joj pruži još jednu priliku, po isteku ugovora u "Bristolu", Toma je Slavicu, preko Beograda, poveo u Novi Sad.

"Došli smo prvo u Beograd“, pričao je Toma Zdravković novinaru Draganu Gajeru jula 1971. u "Politici ekspres". „U ono vrijeme bio mi je dobar prijatelj Dragan Toković koji je pjevao u kafe-baru "Terazije". Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči nekom lokalu. Toković, veoma popularan, nije više htio da pjeva u Bezistanu, pa me je upoznao sa šefom bara. Misleći da sam na nivou Dragana Tokovića, ponudio me je da ga zamijenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema, jer su tad u kafe-baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, kao Vasa Belošević, saksofonista Caki ili Lale bubnjar. Da sve bude gore, na probi su se obreli i slavni fudbaleri Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Tad sam prvi put u životu vidio Šekularca. Ta velika imena su mi se podsmijevala dok sam pjevao... Utučen i iskompleksiran, uopšte nisam primijetio da Slavica sjedi sa Zoranom i da sa njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred cijelim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela "Balkan" (...) Nije se vratila do osam uveče, tako da sam opet krenuo iz hotela. Pojavila se tek poslije ponoći, u društvu Zorana Miladinovića i nekih djevojaka i mladića".

Ne želeći da sebi prizna istinu, Toma je sa Slavicom krenuo u Novi Sad. Na jedvite jade dobio je angažman u hotelu "Vojvodina" i nastavio sa svojim ljubavnim mukama.