Marija, Marko i Luka su mi najveći poklon u životu, najveće blago za koje sam se borila i izborila iako su mi redom ljekari u Banjaluci na početku trudnoće savjetovali da bar jedno živo rodim i da sama ostanem živa, te da od dvoje djece, ispostaviće se oba sina, dignem ruke, kaže Marija Krupljanin iz Banjaluke
Ni ona a ni suprug nisu imali srca da prekinu život za dvoje djece, te je vjerovala kako će trudnoću izgurati do kraja.
"Ni suprug ni ja nismo imali srca da ubijemo dvoje djece, pa šta nam bog da! I dao nam je sve! I to zahvaljujući tome što smo došli u Beograd kod prof. dr Željka Mikovića, uz čiju pomoć sam iznijela trudnoću", kaže za Kurir ova majka.
Maja je sa suprugom Damirom Selimanovićem iz Instituta za neonatologiju u Beogradu izvela kćerkicu Mariju, s kojom će proslaviti i Novu godinu. I Marko će uskoro, a Luku, koji je na rođenju imao 940 grama, još će malo čekati.
"Luka je još na respiratoru, na intenzivnoj njezi, ali stabilno, i polako ga pripremaju da ga prevedu u poluintenzivnu. Marko, njegov jednojajčani blizanac, imao je 1.440 grama, a Marija, koja je imala samo svoj prostor u stomaku, bila je najveća - 1.700 grama, te je prva i izašla kući", kaže za Kurir Maja, koja se 18. novembra porodila u GAK "Narodni front".
Uspjela je Maja i mimo mnogih crnih prognoza da izgura trudnoću. Ali put dotle bio je posut suzama i velikom borbom.
"Tri godine smo pokušavali da imamo djecu, pa kako se nije dalo otišli smo na vantjelesnu oplodnju u Banjaluci, gdje i živimo. Uspjela je iz prvog, vraćena su mi dva embriona, te smo se nadali da ću roditi blizance. Ali jedan embrion se podijelio i nastali su jednojajčani blizanci. Nosila sam trojke! Radost, ali i problem", priča Maja.
Doktori joj govore da neće moći da iznese sva tri ploda.
"Imam trombofiliju, a i da nemam tako ozbiljnu bolest, takva trudnoća, kako su mi svi rekli, komplikovana je sama po sebi. Kod jednojajčanih blizanaca može da se razvije tzv. transfuzijski sindrom, da jedan blizanac, na primjer, živi na račun drugog ili da jedan ne dobija uopšte krv, a drugi dobija previše. Govorili su mi i da mogu da odumru oba ploda i onda bih izgubila sve troje, pa dobila sepsu i sama izgubila život", navodi Maja.
Prof. dr Željko Miković kaže da slučaj kakav je Majin, kada jednojajčani blizanci dijele posteljicu, predstavlja zaista rizičnu trudnoću.
"Moguće su brojne komplikacije tipične za takvu vrstu trudnoće. Inače, to da dva ploda imaju zajedničku placentu moguće je samo u ljudskom rodu i znatno komplikuje trudnoću. Samo po sebi onemogućava i embrioredukciju, kojom bi se u ranoj trudnoći te trojke prevele u dvojke, gdje bi svako imao svoju placentu. Jedina mogućnost zbog te zajedničke posteljice je embrioredukcija oba ploda, što Maja nije htjela da učini, a što joj ni sam nisam predložio jer sam vidio kolika je njena želja da rodi sve troje. Vidjelo se na ultrazvuku da bebe imaju potencijal da se rode. Odlučili smo da se borimo i uspjeli smo", kaže za Kurir prof. Miković.
Bila je deveta nedjelja trudnoće kada su joj savjetovali embrioredukciju - da odstrani dva ploda i ostavi samo jedan.
"Nisam imala srca da to uradim, pa šta bude i sa bebama i sa mnom. Ne bih mogla da živim s tim da praktično ubijem dvoje djece. Suprug pogotovo, on je od prvoga dan slavio što su trojke. Kad sam prestala da plačem, koncentrisala sam se na to kako trudnoću da iznesem do kraja. Od tada smo razmišljali samo pozitivno, suprug je bio ogromna podrška".
Kad su suze stale, krenula je Maja da češlja po internetu razne grupe na mrežama na kojima su žene dijelile svoja iskustva i da, kako kaže, potraži nekoga stručnijeg.
"Saznala sam za profesora Mikovića u "Narodnom frontu", čak nisam ni znala da je direktor te bolnice. Odmah sam otišla u Beograd. Na prvom pregledu je dugo ćutao, a na kraju je samo rekao: "Super su ti ove bebice, sad treba da ih rodiš." Nije bilo srećnije osobe od mene", veli Maja, koja je tada bila u 12. nedjelji trudnoće.
Iznajmili su stan u Beogradu i uslijedile su kontrole, pa i redovno ležanje po nekoliko dana u "Frontu".
