Ovo su Saša Jović, Bojana Vukotić i njihova kćerka Kristina. Iako su Saša i Bojana osobe sa invaliditetom, uspješni su sportisti, ali još uspješniji roditelji.
Petogodišnja Kristina unijela je novo svjetlo u njihove živote. Razigrana djevojčica, puna energije, svojim osmijehom osvaja ljubav i pažnju svakog ko je upozna. Zanimanja su joj razna, a najviše voli kist i boje. Sve što vidi oko sebe pretoči u sliku koja kasnije postane najvrijednije umjetničko djelo roditeljima.
“Ona slika negdje od godinu i po dana, to je umiruje, voli da pokloni, da napravi crtež za rođendan baki, mami, tati, drugarici. Uporedo ide u šklu sporta jer je energično dijete i mora negdje i da se isprazni”, priča nam Bojana.
I pored svih prepreka, oni su uvijek maštali: da se ostvare kao roditelji. Zamišljali su kako bi bilo lijepo jednog dana imati dijete, pružiti mu svu nježnost koju imaju. Mašte su imali, ali ne i hrabrosti. Nisu se usudili da ga planiraju. Ipak, mala Kristina je došla iznenada - kao blagoslov o kome su dugo sanjali. Njihovu sreću nisu uspjele da unište brojne predrasude - kako od prijatelja i okoline, pa tako čak i od porodice i ljekara.
“Na prvom pregledu meni je doktorica rekla ‘mislite čistiti se’, bila sam šokirana njenom izjavom. Međutim, poslije sam naišla na doktora Grahovca koji je stvarno to ispratio sa toliko pažnje i posvećenosti nama. Izašao nam je u susret maksimalno. Svi smo pratili jer nismo znali hoće li dijete biti zdravo, zato što sam ja rođena tako, bjala sam se da nemam neku genetsku predispoziciju”, iskrena je Bojana.
Ljubavna priča Saše i Bojane, počela je prije sedam godina. Uz ista interesovanja i poglede na svijet, ubrzo su mogli da zamisle ostatak života zajedno.
“Družio sam se ljudima u radionici, imao sam slobodnog vremena, onda dođem i radim. Onda priča, ima ova cura, ima ova cura, i tako, nikad je upoznati, čuo sam za Bojanu a nikad da se sretnemo. Jednom se sreli na pasareli, Bojana sebi, ja sebi, nekako smo dogovorili kaficu i tako je to krenulo”, prisjeća se Bojan.
Život nije lak i uvijek postoje nepredviđene situacije za koje je potrebno mnogo snage. U šta su se i sami više puta uvjerili.
“Bilo je teških trenutaka, što je supruga rekla. Kad je Kristina imala godinu dana, udario me je auto, ja sam bio vozač, vozio sam naš auto, udario čovjek pozadi. Nakon godinu dana, supruga je pala i slomila ruku. To je bilo haotično stanje, nigdje nikog, sam, hrani ženu, hrani dijete. Ali eto, prošlo je i to, sad je to sve iza nas, jednostavno, baciš sve iza leđa, taj teret, i ne osjetiš”, kaže Saša.
Opcija da se predaju, za njih nikad nije postojala. Bojana od rođenja ima teže oštećenje zglobova ruku i nogu, a Saša je nakon pet godina borbe sa bolešću operisao kičmu i ostao nepokretan. Ipak to ih nije spriječilo da se bave sportom. Bojana je 2017. godine proglašena za nabolju sportistkinju sa invaliditetom u Republici Srpskoj. Dok se Saša uspiješno okušao u raznim sportovima.
Sve dok je ljubavi i volje, poteškoće se mogu lako savladati. Saša, Bojana i Kristina su najbolji primjer za to.
Priču o ovoj hrabroj porodici možete pogledati u video prilogu.
.webp)
