„Niko ne može biti proglašen krivim za krivično djelo na osnovu radnje ili propuštanja koje u trenutku kada je učinjeno nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu“ - član je to 7 Еvropske konvencije o ljudskim pravima koji je na snazi već 72 godine, ali u Bosni je, čini se, i dalje vijest.
Prvi je to od niza argumenata koji odbrana Milorada Dodika navodi u Apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu BiH. Apelacija se, kao i žalba Sudu BiH, posebno bavi nametanjem člana 203a Krivičnog zakona BiH. To što je Dodik u trenutku potpisivanja ukaza znao da je Kristijan Šmit nametnuo dopunu Krivičnog zakona - koja de facto inkriminiše neposlušnost prema visokom predstavniku - ne znači da su nametnuti članovi zakona važeći prije pravno valjanog stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona.
„Kao što je prethodno napomenuto, član 203a Krivičnog zakonika BiH, nametnut odlukom gospodina Šmita bez ikakve prethodne javne konsultacije ili podnošenja Parlamentarnoj skupštini BiH na usvajanje, nema samostalno pravno postojanje već je odlukom proglašen sastavnim dijelom Krivičnog zakonika BiH. To znači da ne može biti van djelokruga Opšteg dijela Krivičnog zakonika, ne samo u pogledu objavljivanja i stupanja na snagu, već ni u kom pogledu“, navodi se.
Pravni tim Milorada Dodika Ustavnom sudu BiH u Apelaciji se žali na proizvoljnu primjenu zakona pred Sudom BiH i kršenje ustavnog prava apelanta na pravično suđenje. Apelacija dalje naglašava pristrasnost sudija, neuvođenje dokaza u postupak na koje se Sud oslonio u presudi, te derogiranje nadležnosti predsjednika čije je pravo i dužnost da potpisuje uredbe o objavljivanju zakona. Ukoliko ga Ustav Republike Srpske obavezuje da potpiše akt koji je usvojila Narodna skupština, on ne može biti krivično gonjen za ispunjavanje svojih obaveza i dužnosti.
"Kao što entitet ne može ometati primjenu državnih zakona, tako ni država - ili zakon na državnom nivou koji je nametnuo OHR, a koji se prema osporenoj presudi i praksi Ustavnog suda BiH tretira kao domaći zakon - ne može krivično goniti ostvarivanje nadležnosti koje su ustavom entiteta povjerene jednom ustavnom funkcioneru, ako za to ne postoji ustavno ovlašćenje. Takvo ovlašćenje ne postoji po Ustavu BiH, a Ustav Republike Srpske je, prema mišljenju Venecijanske komisije, usklađen sa Ustavom BiH“, dodaje se.
Pravni tim u Apelaciji ističe i banalnost krivičnog djela i to ne iz svima jasne perspektive najbanalnije presuđene krivice jednom predsjedniku u novijoj istoriji Еvrope. Radi se o tome da je Kristijan Šmit predmetne zakone koje je Dodik potpisao prethodno stavio van snage, pa je Dodikov učinak po pitanju važenja tih zakona pravno gledano nerelevantan. Nadalje, osporeni zakoni nikad nisu primijenjeni, što znači da eventualna, formalno-pravno gledana šteta nikad nije nastala.
"Iz činjenice da niko u Republici Srpskoj nije primjenjivao ta dva zakona, može se zaključiti da su vlasti u Republici Srpskoj kroz svoj konačni postupak zapravo sproveli odluku gospodina Kristijana Šmita. Potpuno je jasno da je neprimjenjivanje ta dva zakona - koja je prethodno poništio gospodin Šmit - rezultat političke odluke apelanta, Milorada Dodika, u svojstvu Predsjednika Republike Srpske, što je ovdje najvažnije“, navodi se.
Apelant, odnosno Milorad Dodik, Ustavnom sudu BiH predlaže da do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji odredi privremenu mjeru kojom se obustavlja izvršenje presude u dijelu koji se odnosi na zabranu obavljanja dužnosti predsjednika Republike Srpske u periodu od šest godina. Privremena mjera nije tražena za kaznu zatvora, budući da je apelant Sudu BiH već podnio zahtjev za zamjenu zatvorske novčanom kaznom. Uprkos vrlo pesimističnim očekivanjima od Ustavnog suda BiH u Republici Srpskoj, Apelacija Ustavnom sudu BiH, jedan je od dokumenata koji će pisati istoriju Bosne kao slučaj -države, koja će opstati ili ne u zavisnosti od političke volje, ali možda i poštovanja vladavine prava - u pravom i pravnom smislu tih riječi.
