Najveća zabluda današnjeg svijeta nije u neznanju, već u brzopletom zaključivanju. Sudimo jedni drugima u prolazu, bez pitanja, bez razumijevanja, bez i trunke saosjećanja. A zaboravljamo ono što je patrijarh Pavle govorio, s nepogrešivom tišinom duhovnog autoriteta, da nema tih cipela u koje možemo stati bez da prvo osjetimo svaki njihov žulj.
U vremenu kada svako ima mišljenje i potrebu da ga izgovori što glasnije, riječi ovog voljenog patrijarha odzvanjaju kao posljednje upozorenje savjesti. Prije nego što nekoga osudimo, sjetimo se - pred kakvim sudom bismo željeli da sami stanemo?
Brzina osude - svakodnevna zamka
U prodavnici, na semaforu, u kancelariji, pa čak i za porodičnim stolom - nehotice, ali neumoljivo, preuzimamo ulogu sudije. Dovoljno je da nas neko pogleda poprijeko, da nas preskoči u redu ili da kaže nešto što nam ne prija. I već u mislima pišemo optužnicu.
Ali, znamo li zapravo šta osuđujemo? I koga? I sa kojim pravom?
Biblijska opomena i sud koji se vraća
U Jevanđelju po Mateju jasno je zapisano:
"Ne sudite, da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti. Zašto vidiš trn u oku brata svog, a brvna u svom oku ne opažaš?"
Ove riječi ne traže teološku titulu, već elementarnu ljudsku svijest. Da pogledamo dublje. Da ne presuđujemo na osnovu trenutka, izraza lica, pogrešno shvaćene rečenice.
Patrijarh Pavle - mudrost skromnosti
Zato nas je godinama podsjećao patrijarh Pavle, čovjek blagosti, mudrosti i najdublje jednostavnosti. Njegove riječi nisu bile ukori, već pozivi. Nisu osuđivale, već učile.
"Prije nego što počneš suditi o meni i mom životu, obuj moje cipele i idi mojim putem! Prođi ulice, brda i doline! Osjeti bol i sreću... Prođi godine kroz koje ja prolazim, padni preko svakog kamena koji se meni našao na putu! Ustani uvijek ponovo i idi istim putem, kao što i ja radim! I tek mi onda možeš suditi."
To je odgovor koji ruši svaku olaku misao, svaku riječ izgovorenu u afektu. Jer niko od nas ne zna šta nosi dan, a kamoli tuđa godina.
U tuđim cipelama - teži korak nego što izgleda
Ove riječi nisu samo mudrost, one su ogledalo. Koliko puta sudimo bez znanja o onome što je prethodilo nečijem ponašanju? Koliko puta zaboravimo da je neko možda upravo tog dana izgubio nešto dragocjeno, a mi smo ga osudili zbog osmijeha koji nije imao snage da nam uputi?
Zato, sljedeći put kada nas neko iznervira, kada požurimo da "kažemo svoje mišljenje", sjetimo se patrijarhovih riječi. Zastanimo. Udahnimo. Prećutimo.
Jer istina je jednostavna - u tuđim cipelama ne hoda se lako.
