Još nisam ni bila krenula u školu, a sjećam se da sam dvije godine plakala i svaki čas pitala kada ću dobiti harmoniku. Ta želja mi se ostvarila i kad su mi je poklonili za rođendan od tog momenta se od nje nisam odvojila. Zvuci koji se čuju dok je sviram su me još kao malu djevojčicu očarali. Odrastala sam u krugu muzičara i onda je bio sudbinski slijed da i ja nastavim taj put – kaže Biljana.

Učila je da svira svaki dan i to satima, žrtvovala je mnogo toga kako bi postala jedna od onih koje savršeno barataju dirkama i u tome uspjela. Nije joj, kako kaže, žao svih propuštenih druženja u djetinjstvu sa drugarima jer dok su se oni igrali, ona je bila na časovima.

– Vježbala sam fanatično i neprekidno ponekad i po dvanaest sati dnevno. Nisam zapostavljala ni školu u kojoj sam bila vukovac, tako da mogu reći da mi je i jedno i drugi išlo od ruke. Još kao početnik pristupala sam temeljno, a tako je i sada. Svako numeru koju sviram emotivno proživljavam i ta emocija me decenijama nosi – kaže ova uspješna harmonikašica.

Zbog teškog perioda koji je imala u svom životu, Biljana je bila je prinuđena da svoju veliku ljubav ostavi po strani i to na duži vremenski period. Međutim, ponovo se vratila jer muzika je njen život, a teška harmonika ono bez čega ne može. Sa svojih deset prstiju zarađuje svoj hljeb i unosi radost u mnoge kuće kad zasvira. Najpoznatija je po interpretiranju brzih kola i tada su rijetki oni koji ostaju da sjede, svi se hvataju za ruke i kreću da igraju dok ona svira, piše Rina.

– Moram priznati iako sam pauzirala više od deset godina, kolege me nisu zaboravile, i polako vraćam onaj svoj stari štimung po kome sam bila prepoznatljiva. Uvijek sam bila optimista, gledam na život na to da je svaki dan nova prilika i to me drži u životu – zaključila je Biljana.