I najduži život brzo prođe, ali ako si radio pošteno, sticao svojim rukama i imao zdravu porodicu, onda ti starost bude nagrada, a ne teret, kaže baka Danica Trivić, rođena Tunjić, iz Banjaluke, koja je ove godine proslavila 103. rođendan.
Njen životni put nije bio jednostavan, ali je bio ispunjen trudom i radošću u krugu najbližih. U kući u naselju Paprikovac, gdje živi sama od 2008. godine, i dalje sve obavlja bez tuđe pomoći kuva svakodnevno, sređuje dvorište i dočekuje goste kolačima i širokim osmijehom.
"Rođena sam kao drugo dijete 1922. godine, od oca Đurđa i majke Kosane, u Razboju Ljevčanskom kod Srpca. Nas šestoro djece je bilo, a ja sam bila željna i učenja i života", priča baka Danica prisjećajući se odrastanja.
Djetinjstvo je provela u srbačkom selu Stari Martinac, gdje su se njeni roditelji zbog posla doselili 1927. godine. Sjeća se da je plakala kada je otac upisao sestru u školu, a nju nije htio jer nije bila dorasla.
"Učiteljica Ankica Januška me ipak primila kao “dobrovoljnog đaka”. Nije bilo lako, ali ja sam htjela da učim. Po završetku osnovnog obrazovanja sam se htjela upisati u školu u Gradišci zajedno sa još dvije prijateljice. Sve smo znale, ali su nas oborili na prijemnom ispitu jer smo bile seoska djeca. Gradska djeca imala su prednost", priča Danica.
Sa 17 godina udala se za Ratka Trivića iz Milosavaca kod Laktaša. Svadba, kako kaže, nije bila mala, došlo je više od 20 zaprežnih kola.
"Muž mi je kasnije pričao da mu je jedan komšija rekao: “Traži curu što zna dva ručka nejednaka napraviti”. Е, ja sam znala i više od toga", kaže kroz smijeh Danica.
A onda je došao Drugi svjetski rat. Kuća im je zapaljena, sve opljačkano. Skrivali su se po šumama i preživljavali kako su znali. U tim strašnim godinama izgubila je sestru Savku od tifusa i brata Radovana koji je kao dječak od 15 godina mobilisan i poginuo. Nakon rata preselili su se u Papažane, kupili tri dunuma zemlje, izgradili kuću i počeli od nule.
"Teško se živjelo. Radilo se od jutra do mraka, ali narod je pjevao, družio se, nije se žalio. Meni je bilo važno da je porodica zajedno", govori Danica.
Dok je Ratko vodio zadrugu, ona je brinula o kući i četvoro djece. U Papažanima su često kod njih stanovali učitelji, a jedna od njih, učiteljica Marija Bašić naučila ju je da pravi uštipke i palačinke i priprema krastavce i paprike za zimnicu.
"Imali smo tri krave, dva konja, ovce, živinu i pčele, ali znali smo da će djeca morati u školu, pa smo se 1957. preselili u Banjaluku. Iako smo živjeli u gradu, nastavili smo da obrađujemo zemlju, a ja sam do Papažana išla biciklom. Sve dok smo mogli, radili smo. A kad više nismo mogli obrađivati zemlju, tada smo podijelili djeci da imaju djedovinu i očevinu", priča Danica.
Godine su prolazile, djeca stasala, školovala se, ženila i udavala, pa su 1972. kupili plac na Paprikovcu i sagradili novu kuću, gdje je Danica živjela zajedno sa suprugom Ratkom, koji je preminuo 2008. godine, a od tada je sama, ali kako kaže, ne i usamljena.
"Pored djece, imam osmoro unučadi, 11 praunučadi i troje čukununučadi i svi me redovno obilaze, a i komšije me paze. Neću nikome da smetam. Dobro sam. Hranim se zdravo, jedem domaće, a lijekove skoro da i ne pijem. Moja djeca ih piju više nego ja", kaže Danica.
U međuvremenu je napisala i knjigu pod nazivom “Da se ne zaboravi” u kojoj je opisala sve što je prošla.
"Promijenilo se sedam država za mog života, ali jedno se nije promijenilo, a to je potreba čovjeka da živi pošteno i skromno. Mnogima je zahvaljujući modernim tehnologijama sada sve na dlanu, a opet niko nema mira. Mi smo imali malo, ali smo pjevali, šalili se i bili zahvalni. Što je najvažnije od svega, imali smo dobru i vrijednu djecu koja su nas cijenila i uvažavala, a danas djeca slabo poštuju svoje roditelje", zaključila je baka Danica.
Recept za dugovječnost
Danica i Ratko su stekli četvoro djece, najstariji je Ranko koji ima 86 godina, Tvrtko 84, Rade 79 i Nada koja ima 74 godine. Ratko je preminuo u 91. godini, a čak je i svekar Mlađan živio do 94. godine.
Sin Rade smatra da recept za dugovječnost leži u tri razloga.
"Po meni je genetika ključna stvar, zatim narav čovjeka, a potom i uslovi života. Oni su stalno nešto radili i bili u pokretu, a fizička kondicija je takođe bitna za zdrav i dug život. I danas, kad dođemo kod majke, ona stalno nešto sprema, nudi nas pitama i kolačima i uvijek je vesele naravi", ističe Rade, piše Glas Srpske.
.webp)
